Bernard Ivezić

Bernard Ivezić

Nema uspješne inovacijske politike ako u njenom središtu nisu poduzetnici

Gospodarstvenici se pitaju zašto se pored Hamag-Bicra, koji je zadužen za inovacije, osniva još i Vijeće za inovacije, ili zašto je uz Hamag-Bicro osnovan CIRAZ, ili čak zašto Vlada i dalje podržava postojeći model Hamag-Bicra kada su nam i Finci i Irci pokazali da njihovi modeli rade bolje.

Otkako je Vlada formirala Vijeće za inovacije iz branše me ne prestaju salijetati komentari na inovacijsku politiku Hrvatske. Većina se slaže kako je teško povjerovati da su Vladi odjednom inovacije prioritet. To je ujedno i razlog zašto ona ima ozbiljnih problema s popunjavanjem svih vrsta tematskih/radnih tijela u sklopu tog Vijeća. Većina gospodarstvenika smatra da je to Vijeće politički alat da se opravda gotovo 900 milijuna eura koje je EU dala do 2020. u sklopu Strategije pametne specijalizacije.

Riječ je o strategiji koja je po prvi put trebala jasno odgovoriti na pitanje koje su nam industrije prioritet. Kao rezultat toga, trebala je dovesti do masovnog prelijevanja novca i potpora, te osmišljavanja zakonskih i regulatornih okvira koji bi te industrije poticali, kao i prestanka financiranja, subvencioniranja, te regulatorne zaštite industrija i sektora koji nam nisu prioritet.  Dakako, to se nije baš tako dogodilo. Spašavao se Agrokor, sada brodogradilišta, itd. Koliko je to konzistentno sa Strategijom pametne specijalizacije dalo bi se raspravljati, ali time bi odlutali od suštine - inovacijske politike.

Skupi razvojni projekti
Europska unija daje gotovo 900 milijuna eura do 2020. godine da bi hrvatsko gospodarstvo postalo inovativnije, da bi naša znanost radila kvalitetnija istraživanja i da bi ona bila osmišljena tako da u konačnici dovedu do suradnje s gospodarstvom i plasiranja konkretnih proizvoda na tržište. Dala je taj novac i da bi država izgradila institucionalni okvir koji bi to sve poticao. I taj se novac troši. Nije to loše, baš suprotno. No, u gospodarstvu je sve više upita hoće li od toga biti kakvog učinka, a najviše se to pitaju tehnološki najnaprednije kompanije koje i najviše izvoze. Prvenstveno ICT tvrtke, ali ne nužno samo one. Da nešto ne ide kako treba vidljivo je iz niza različitih istraživanja koja su napravili različiti izvori.

Tako je Svjetski gospodarski forum 2016. godine u svom izvješću o globalnoj konkurentnosti objavio da je Hrvatska po inovativnosti pala za 11 mjesta.  EU je lani objavila ljestvicu inovativnosti svojih članica gdje se Hrvatska našla treća, ali s dna ljestvice. Po inovativnosti iza Hrvatske bile su samo Bugarska i Rumunjska. Ove godine je Bloomberg objavio svoj indeks inovativnosti, gdje smo potonuli za jedno mjesto. Sada smo na 42. mjestu od 50 zemalja, iza Rumunjske i Bugarske. Ipak možemo se pohvaliti da nismo zadnji u EU. To je Cipar!  Kada se priča o inovacijama obično se misli na nešto apstraktno, ali to su vrlo konkretne stvari. Nisu inovacije neka mudrost. Bruxelles razumije da, primjerice, vi danas kao kupac automobil ne kupujete s jednakim pobudama kao nekad.

Nećete se za njega zainteresirati zato što ima grijače sjedala, servo volan ili dobre pokazatelje pasivne sigurnost. To uzimate pod normalno. Ono što sada tražite kad uđete u autosalon su cloud servisi, dobar infotainment sustav ili korisne funkcije poput zagrijavanja ili hlađenja automobila preko mobitela, prije nego u njega uđete. Dakle, kupujete ga zbog visoke tehnologije. Nije to ograničeno samo na automobile. Danas je teško iznajmiti apartman na Jadranu, ako nema klimu, Wi-FI i ako se ne nalazi na nekom cloud portalu.

Kartu za autobus teško je prodati, ako je ne možete kupiti online, putniku omogućiti da je ne mora isprintati već samo pokazati preko mobitela i još mu u autobusu omogućiti Wi-FI. A slično je i u drugim sektorima.  Tvrtke nemaju kapaciteta same raditi istraživanja nužna za takve proizvode pa tu u fokus ulazi znanstvena zajednica, a kako su takvi razvojni projekti skupi i rizični EU inzistira da ih države stimuliraju i potiču.  Međutim, ne čini se da je u Hrvatskoj inovacijska politika prioritet. Iz perspektive gospodarstva trenutačno je vidljivo da su prioriteti podijeliti novac i zaposliti što više ljudi u državnom aparatu koji se bavi inovacijama. Sve ostalo doživljava se kao sekundarno. 

Neće u Vijeće za inovacije  
I nije da to tako izgleda samo gospodarstvenicima. Bio sam na predstavljanju dva milijuna eura vrijednog R&D projekta "Unaprjeđenje solarnih ćelija i modula kroz aktivnosti istraživanja i razvoja", koji je dobila tvrtka Solvis u suradnji s Institutom Ruđer Bošković na IRI natječaju. IRB je bio domaćin pa se očekivalo da će oni imati nešto više za reći o projektu i da će otvoriti predstavljanje. No, na IRI natječaju ključan igrač je tvrtka zainteresirana za istraživanje, jer ona je ta koja će rezultat istraživanja pretvoriti u jedan ili više komercijalnih proizvoda. 

Priliku da govori zato je dobila i tvrtka Solvis, točnije njen tehnički direktor. Ali on je tu priliku dobio tek nakon što je svoje rekao pomoćnik ministra gospodarstva i osoba koja je predstavljala Hamag-Bicro. U budućnosti će njih slijediti vjerojatno i predstavnik Vijeća za inovacije.  Dakle, predstavnik Solvisa govorio je posljednji. Netko tko je trebao pričati prvi, ili barem iza domaćina, dobio je nekoliko minuta da kaže svoje na samom kraju prezentacije. A sve što se radi u tom projektu radi se zbog Solvisa. I onda se Vlada čudi zašto ozbiljni i uspješni poslovni ljudi ne žele svoje vrijeme gubiti u tko zna kakvim tijelima Vijeća za inovacije. 

Prednost dati biznisu
Meni to nije čudno, a još nisam otišao u neka druga logična pitanja koja se pitaju gospodarstvenici. Primjerice, zašto se pored Hamag-Bicra, koji je zadužen za inovacije, osniva još i Vijeće za inovacije ili pak zašto je pored Hamag-Bicra osnovan CIRAZ ili pak zašto Vlada i dalje podržava postojeći model Hamag-Bicra, koji smo sami izmislili, kada su nam i Finci i Irci pokazali da njihovi modeli rade bolje? 

Ako je Vlada osnovala Vijeće za inovacije da "popegla" postojeću situaciju onda bi trebala okrenuti sustav naglavačke i umjesto naglaska na državni aparat i akademiju u inovacijama staviti naglasak na biznis.  To je važno, jer nema inovacija bez onih koji preuzimaju rizik. Inovacije nastaju zbog toga jer se netko odlučio riskirati i ponuditi kupcima nešto novo i drugačije. Zato bi možda za početak bilo dovoljno da se pita sve od mikro, malih preko srednjih do velikih tvrtki što im konkretno treba.  Dosad to očigledno nije napravila, jer da je, rezultati inovacijske politike ne bi bili ovakvi kakvi jesu.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!