Na samom početku 2014. godine burze su utihnule, a europskim političarima je laknulo, no temeljni problemi zbog kojih je prošle godine došlo do krize eura i dalje su prisutni.

Sada je pravo vrijeme da ih se riješi. Naime, to je tvrdnja iznesena u dva vrlo važna i nedavno objavljena članka. Autorstvo jednoga od njih pripada stranački nepripadnoj skupini njemačkih ekonomista, pravnika i politologa pod nazivom Glienicker Gruppe, a autor drugoga je Ashoka Mody, bivši dužnosnik Međunarodnog monetarnog fonda, danas profesor na sveučilištu Princeton i u član europskog politološkog instituta Bruegel.

Mrkva i batina
Međutim osim oko nužnosti trenutačnog djelovanja, autori se ne slaži ni oko čega drugog. Njemačka skupina smatra da opstanak eurozone zahtijeva političku uniju s jedinstvenim proračunom. Mody pak napominje da su federalni planovi Europske unije u posljednjih pet desetljeća bili razočaravajući te tvrdi da je jedini mogući korak naprijed odustajanje od nastojanja da se usklade državne politike zadane u Bruxellesu te da se umjesto toga pokuša stvoriti decentralizirana Unija. Njihova zajednička premisa je točna: samozadovoljstvo zbog smirivanja eurokrize izvire iz pogrešnih temelja jer dosad usvojene i provedene mjere ne jamče trajnu stabilnost pa bi se trenutno zatišje trebalo iskoristiti za osmišljavanje trajnije arhitekture ovoga bloka država. Nadalje, ustroj nove višestranačke vladajuće koalicije u Njemačkoj, uz imenovanje nove europske admininstracije nakon izbora za Europski parlament u svibnju otvara vrata za novi način razmišljanja.

Spomenuta dva članka ne slažu se oko političkih, a ne ekonomskih tvrdnji. Naime, Glienicker Gruppe smatra da je stabilnoj monetarnoj uniji potreban mehanizam transfera kojim će ublažiti ozbiljne gospodarske silazne trendove, kao i legitimna vlada koja bi jamčila provedbu demokracije i vladavine zakona uvijek i svugdje. Tvrde da je EU već prekoračila integracijski prag ispod kojega su članice EU mogle samostalno djelovati. No stupanj međuovisnosti nastao uslijed uvođenja eura ponukao je pozive na proporcionalne instrumente za upravljanje javnim dobrima. Njihova tvrdnja jest da si eurozona ne može priuštiti neofašističku vladu u nekoj od država članica te da sprječavanje takvoga ishoda zahtijeva i mrkvu (mehanizam transfera) i batinu (supranacionalnu moć). Mody se slaže da bi politička unija unaprijedila funkcioniranje eurozone. No on tvrdi da se takva unija neće ostvariti jer ne postoji želja za tim.

Veliki planovi, kako on kaže, ne završavaju dobro pa bi bilo mudrije prihvatiti stvarno stanje stvari i izvući ispravne zaključke: Europa bi trebala odustati od nastojanja stvaranja federacije. Štoviše, trebala bi se riješiti aparata tehnokratskog nadzora koji nije ni vjerodostojan ni učinkovit. Trebala bi priznati da, osim u rijetkim hitnim slučajevima, međunarodni birokrati ne mogu i ne smiju diktirati odabire suverenih država članica. Mody tako predlaže sustav u kojemu države same odlučuju o svojoj fiskalnoj politici, kao i neplaćanju dugovanja u slučaju da postanu nesolventne; banke znaju da je javni dug rizičan te djeluju u skladu s tim, a vlade pritišću banke na smanjenje odbijanjem svake vrste podrške i socijalizacijom njihovih gubitaka. Ukratko, Europa bi se trebala povesti za primjerom Sjedinjenih Američkih Država s kraja 19. stoljeća (ili bolje reći zlatnim standardom s početka 20. stoljeća).Modyjevo rješenje je logično, suvislo i na prvi pogled vrlo privlačno. No nije vrlo izgledno da bi prošlo ispit u stvarnim uvjetima.

Pomoć partnera
Kao prvo, predbankrotno stanje bilo koje veće europske suverene države bilo bi istinska financijska katastrofa. Državni dug Kalifornije danas iznosi 1 posto američkog BDP-a, dok talijanski čini 18 posto BDP-a eurozone. Dakle, dok je nemogućnost otplate dugova u Kaliforniji događaj od sekundarne važnosti, u eurozoni bi isto to u Italiji znatno osiromašilo nositelje dugovanja, razorilo nekolicinu banaka i pokrenulo vrlo opasnu lančanu reakciju. Naravno, investitori bi predvidjeli takvu katastrofu te se suzdržali od kupnje talijanskih obveznica, čime bi primorali Italiju da smanji javni dug. Međutim, to bi se dogodilo puno kasnije, a u međuvremenu bi cijela eurozona postala jako ranjiva pa bi tranzicija prema novoj, stabilnijoj i manje zaduženoj državi samo dodatno doprinijela europskim tegobama. Drugo, unija kakvu Mody zamišlja najvjerojatnije ne bi bila vrlo otporna. Lišene pomoći partnera, zemlje članice mogle bi odlučiti napustiti uniju. Možda bi Grčka dosad već odabrala izlaz da nije dobila golemu financijsku pomoć.Dakle, navedena dva članka predlažu potpuno suprotne obrasce za budućnost eurozone, od kojih nijedna nije bez svojih rizika. Ako je, kao što se u oba tvrdi, europki odabir srednjeg puta pogrešan te se treba odabrati jedno od dva predložena rješenja, moramo se suočiti s pravom dilemom. 

© Project Syndicate, 2013.