Doista je fascinantno kako je veliko zanimanje privukla predaja imovinske kartice novopečenoga saborskog zastupnika Ive Sanadera. Mediji su zapravo odbrojavali koliko je još ostalo do isteka roka u kojem se kartica mora predati, gotovo se iz sekunde u sekundu pratio njezin put do Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a sama predaja bila je vijest dana nakon koje su uslijedile brojne analize. Naravno, glavno pitanje je koliko se imovine nakupilo u odnosu na prethodnu karticu, pa jesu li u kartici na internetu objavljeni i satovi (nisu!), slike i slično, pa onda otkud sve te silne tvrtke i tako redom…

Na što se sve aludiralo
Prilično bogata kartica potaknula je mnoge kolege zastupnike na komentare koji su bili više ili manje jetki, a ponajprije koncentrirani na raskoš kartice bivšeg premijera. Uglavnom se aludiralo na eventualno sumnjivo podrijetlo novca, što može, ali i ne mora biti točno. Ipak je Hrvatska demokratska zemlja u kojoj se dokazuje krivnja, a ne nedužnost, i doista nije korektno da se a priori za bilo koga tko ima znatnu imovinu postavlja pitanje njezina podrijetla, konačno nisu baš svi ljudi u našoj zemlji lopovi. U slučaju najnovijega saborskog zastupnika bilo bi dobro da je, kao što je to naveo jedan od njegovih nekadašnjih stranačkih kolega, izuzetno vrijednu imovinu i nekretnine opravdao nekakvom prihodovnom stranom, a bilo bi dobro znati i koje su to pokretnine ukupne vrijednosti 1,5 milijuna kuna. Što se tiče opravdavanja imovine prihodovnom stranom, to bi u svakoj uređenoj zemlji moralo biti neupitno, no time se ne treba baviti nikakvo povjerenstvo, agencija ili ured za sprečavanje sukoba interesa ili korupcije, već porezna uprava. Teško je zamisliti da bi u Švedskoj ili na Novom Zelandu netko mogao uz plaću od nekoliko tisuća kuna kupiti četverosobni stan ili bijesni auto a da ga porezna uprava učtivo ne zapita odakle mu novac i provjeri je li legalno zarađen. Ako to nije slučaj, onda bi nesuđeni vlasnik ne samo ostao bez netom kupljene imovine, već vjerojatno i bez slobode. Istina je da se devedesetih godina u Hrvatskoj nije baš vodilo računa o tome kako je stjecana imovina, još i manje koliko se uredno plaćao porez, posebno kad je bila riječ o krupnim ribama, no sada je situacija bitno drukčija. Imovinska kartica se već godinama može relativno jednostavno složiti za svakoga građanina, a nakon što je 2009. uveden OIB, provjera bi trebala biti još jednostavnija. Jedini realni problem može predstavljati utvrđivanje vlasništva nad umjetničkim slikama, no i to nije previše složeno. Kreiranjem precizne baze podataka o vlasništvu i prihodima svakoga građanina jednostavno bi se moglo spriječiti i pametnjakoviće koji prenose imovinu na obitelj kako bi bogatstvo manje bolo oči. I ako postoji ijedno tijelo koje bi trebalo brzo reagirati na svaku promjenu imovinske kartice, onda je to Ministarstvo financija, odnosno Porezna uprava, a tek potom svi drugi. Temeljna zadaća Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ponajprije je pomoći svim dužnosnicima da u radu što je moguće jasnije odijele javni interes od svojih privatnih i tako tijekom svog mandata budu objektivni u donošenju odluka.

Jednostavne usporedbe
Imovinska kartica je tu samo dodatno sredstvo za povećanje povjerenja u političare i omogućava građanima da jednostavno usporede je li tko mandat iskoristio da bi brinuo o imovini koja mu je povjerena na upravljanje ili da bi namirio sebe i druge. No ta je kartica tu prije svega kao temeljna informacija i na temelju podataka objavljenih u njoj ne bi trebalo donositi zaključke već postavljati nova pitanja. Povjerenstvo kartice prima u dobroj vjeri i dok se ne postavi opravdana sumnja nema razloga dovoditi u pitanje njihovu vjerodostojnost. A ako se ona i može dovesti u pitanje, onda prvi trebaju reagirati poreznici i utvrditi kako je došlo do nesklada između javno objavljene imovinske kartice dužnosnika i podataka koje imaju. Ako se ispostavi da je bilo riječi o nezakonitim radnjama, treba pokrenuti postupak i okončati političku karijeru nevjerodostojnog dužnosnika.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa