Negativni porez na dohodak najbolji za smanjenje siromaštva

Autor: Martin Feldstein , 31. kolovoz 2016. u 22:00

Unatoč znatnim izdacima udio stanovništva SAD-a koji živi u siromaštvu službeno se procjenjuje na 15%, što je otprilike isto kao i prije 50 godina.

Budući da će novi američki predsjednik i Kongres stupiti na dužnost za samo šest mjeseci, došlo je vrijeme za preispitivanje vladinih programa usmjerenih na pomoć siromašnima. Tekuće izborno razdoblje odražava široko rasprostranjenu zabrinutost vezano uz pitanje nejednakosti. Smanjivanje siromaštva umjesto kažnjavanja zasluženog uspjeha ispravan je način za njegovo rješavanje.

Vlada SAD-a trenutno troši više od 600 milijardi dolara godišnje na programe za pomoć siromašnima. To iznosi oko 4% ukupnog američkog BDP-a. Polovica tih izdataka namijenjena je programima u zdravstvu, uključujući Medicaid i subvencije zdravstvenog osiguranja prema Zakonu o povoljnoj zdravstvenoj skrbi iz 2010. (tzv. Obamacare). Druga polovica namijenjena je složenom rasponu programa uključujući program bonova za hranu, subvencije stanovanja, porezni kredit na zarađeni dohodak i pomoć u gotovini.

Da razjasnimo tih 4% BDP-a, ukupni prihod federalne vlade od poreza na osobni dohodak iznosi manje od 9% BDP-a, što znači da se gotovo polovica troši na te programe vezane uz imovinsko stanje. Potrošnja na te programe premašuje potrošnju za obranu (3,3% BDP-a) i potrošnju od 3,3% BDP-a na sve ostale programe koji nisu namijenjeni obrani, a financira ih Kongres na godišnjoj razini.

Međutim, unatoč tim znatnim izdacima udio stanovništva koji živi u siromaštvu službeno se procjenjuje na 15%, što je otprilike isto kao i prije 50 godina. Ipak, stručnjaci se slažu da vladino mjerenje siromaštva ne odražava ispravno napredak do kojeg je došlo, jer se službene statistike usredotočuju samo na dohodak u gotovini i zanemaruju gotovo sva državna transferna plaćanja.

Preklapajući programi

Brojnima među siromašnima ili onima koji bi u suprotnom bili siromašni pomaže se putem povlastica socijalne zaštite za umirovljenike i za preživjele članove obitelji (u vidu obiteljskih mirovina) i putem programa Medicare za invalide i osobe iznad 65 godina. Budući da pravo na dobivanje tih programa ne ovisi o dohotku ili imovini, količine koje se troše na te programe nisu uključene u izdatke predviđene za siromašne.

Postojećem pristupu pomoći siromašnima neophodne su reforme. Siromašnima je otežano snalaženje u mirijadi preklapajućih programa s različitim pravilima o podobnosti, koji dovode do loših poticaja za rad i bespotrebnih troškova poreznim obveznicima.

Najveći od deset najvažnijih programa vezanih uz imovinsko stanje je program subvencioniranja prehrane, trenutno nazvan Program pomoći za dodatnu ishranu (SNAP). Oko 46 milijuna ljudi, oko jedna sedmina američkog stanovništva, prima mjesečne naknade koje godišnje iznose ukupno 75 milijardi dolara. Međutim, unatoč širokoj rasprostranjenosti primjene tog programa, vlada procjenjuje da samo oko 70% onih koji zadovoljavaju uvjete prima naknade.

Podobnost za primanje naknada putem Programa pomoći za dodatnu ishranu ograničena je na domaćinstva s prihodima koji su ispod 130% od granice siromaštva, što iznosi 1700 dolara mjesečno za obitelj od tri člana. Budući da bi odluka druge odrasle osobe u obitelji da se zaposli mogla isključiti podobnost za primanje naknada, taj program odvraća od zapošljavanja i smanjuje zarađene dohotke.

Manjkav program prehrane

Iako se Program pomoći za dodatnu ishranu opisuje kao program prehrane, prosječna mjesečna naknada od 130 dolara znatno je manji iznos od onoga što ta kućanstva s niskim primanjima troše na hranu. Taj je program stoga doista istovjetan s novčanom doznakom. Kao takav, on prevladava programom koji je pokrenuo predsjednik Bill Clinton u cilju davanja gotovinske pomoći sa znatnim ograničenjima.
Kad je 1996. godine Clinton izjavio da će “prekinuti sa socijalnom skrbi kakvu poznajemo,” radio je s Kongresom na programu Privremene pomoći za potrebite obitelji (TANF), koji nalaže da primatelji moraju biti zaposleni i ograničava njihovu podobnost za primanje pomoći tijekom cijelog života na 60 mjeseci. Kao posljedica takvih uvjeta, smanjili su se razmjeri tog programa u vrijednosti od 17 milijardi dolara i njegova stopa učešća iznosi manje od 50% podobnih kućanstava.

Na koji bi način trebalo izmijeniti programe za pomoć siromašnima u cilju povećanja učešća i izbjegavanja nepovoljnih posljedica na poticaj za rad? Jedna loša ideja koja dobiva iznenađujuću količinu poklonjene pažnje je takozvana naknada na univerzalni temeljni dohodak: pružanje dostatne količine novca svim kućanstvima (ispod dobi od 65 godina) kako bi ih se održavalo iznad granice siromaštva, čak i ako ne primaju nikakav drugi dohodak. Iznos koji bi se davao svakom kućanstvu ovisio bi o broju odraslih i djece, a ne o dohotku ili bogatstvu kućanstva.

Takav bezuvjetni prijenos riješio bi problem izvlačenja svih Amerikanaca iz siromaštva. No bio bi izuzetno skup. Čak i kad bi zamijenio sve programe za siromašne vezane uz imovinsko stanje izuzev programa zdravstva, njegovi neto troškovi premašili bi 1,5 bilijuna dolara na godišnjoj razini, ili više od 9% BDP-a. Plaćanje toga, pod uvjetom da se želi izbjeći povećanje deficita, nalagalo bi udvostručenje poreza na osobni dohodak. Stoga naknada na univerzalni temeljni dohodak zasigurno nije opcija.

Ograničiti štetne poticaje

Najbolji način za pomoć siromašnima je program negativnog poreza na dohodak kojeg su predložili Milton Friedman (konzervativni ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu) i James Tobin (liberalni ekonomist sa Sveučilišta Yale). Sva kućanstva ispod 65 godina starosti dobivala bi novčani iznos koji bi ih držao podalje od siromaštva ako nemaju nikakav drugi dohodak; ali iznos novčane doznake postepeno bi se smanjivao razmjerno s porastom njihovog dohotka po kućanstvu. Iznad određenog praga kućanstvo bi platilo porez na dohodak kao što to i danas čini; ispod te razine, “porez” bi bio negativan.

Stopa po kojoj bi se novčana doznaka smanjivala bila bi određena na način da ograniči štetne poticaje, ali bi istovremeno štitila životni standard kućanstava. Nastavilo bi se s programima zdravstvene zaštite za siromašne. Dok nema savršenog rješenja za težak problem hvatanja u koštac sa siromaštvom, neka rješenja su bolja – često i znatno bolja – od ostalih. Negativni porez na dohodak mogao bi biti najbolji mogući način za postizanje jednostavnosti, inkluzivnosti i umjerenih troškova poreznih obveznika.

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close