Ovo dolje napisano mnogima će se činiti poput blasfemije ili u najmanju ruku suspektnim u datom trenutku jer ide protiv svega napisanog proteklih dana, a možda i svega na čemu su generacije prije i generacije danas odrasle – protiv heroja.

Međutim, kada malo zastanemo i promislimo – hajdemo se mentalne vježbe radi svi upitati trebaju li nam heroji – ili nam trebaju planovi i razvojni sustavi unutar kojih neće biti potrebe za herojstvom kako bi se stvari mijenjale. Već će biti potrebe za vrijednim ljudima koji će dogovorene planove i modele provoditi na opću dobrobit društva i države – bez obzira je li ta dobrobit gospodarska, demografska ili možda vanjskopolitička. 

Nesposobnost sustava
Zato je zasigurno "blasfemija" reći kako nam ne treba Marin Strmota, državni tajnik u Ministarstvu demografije – heroj naroda i svih onih koji odlaze u Irsku i tko zna gdje, već nam treba održiva razvojna politika koja će svojom snagom i pameću zapravo isključivati heroje. Ali razmislimo malo i pogledajmo dalje od više nego pohvalnog i medijski atraktivnog poteza mladog državnog tajnika, i upitajmo se što je on sada točno promijenio? 

Odgovor je – ništa, osim što je možda nakon njegovog istupa još nekoliko obitelji spakiralo kovčege i krenulo preko granice. No krenimo dalje i pogledajmo i neke druge koje smo nazivali herojima.  Zapitajmo se što je to točno promijenio Ante Ramljak, još prije nekoliko tjedana u određenim krugovima nazivan sveti Ante – spasitelj Agrokora i cjelokupnog gospodarstva – svojom javnom ostavkom i nastupom koji je zasigurno PR-ovski trebao ostaviti dojam herojske žrtve. Odgovor je – ništa, osim što je pod upitnik doveo proces rješavanja problema Agrokora, i to u kasnoj fazi, kada bi i ponajmanji poremećaj mogao ugroziti toliko složenu i kompleksnu gospodarsku operaciju da bi o posljedicama mogli pričati još naši unuci.

Eto, ako pokušamo spojiti nespojivo i dva poteza potpuno suprotna i s potpuno drugačijim namjerama označiti herojskima onda možemo vidjeti i kako nam najnoviji heroji, kao i svi oni stari kojima su nas od osnovnog pa do fakultetskog obrazovanja zasipali, nikada u svojoj biti nisu ništa promijenili. Ova država treba ozbiljniji i studiozniji pristup problemima od ad hoc herojskih rješenja. Herojski potezi u konačnici pokazuju nesposobnost sustava da djeluje pravilno i rješava stvari puno prije nego se heroji pojave.

Zaustavljanje procesa
Heroji su oznaka nesigurnosti i opće rezignacije koja je u svakom društvu opasna. Našem društvu u ovom trenutku treba politička zrelost i okupljanje oko zajedničkog cilja – a on je napredak za sve.  Heroje je i rodila politička nezrelost naših struktura koje se ne mogu dogovoriti oko puno manjih stvari nego što je pitanje demografije ili Agrokora. A ta dva pitanja na kojim vježbamo svoju pojedinačnu hrabrost su pitanja na kojem bi trebali vježbati svoju kolektivnu pamet. 

Ako se stvari ne pokrenu na tom planu ostat ćemo zarobljeni u dnevnopolitičkom glibu, i sasvim je jasno, imat ćemo jednog do dva heroja svakog mjeseca, ali oni u konačnici neće ništa promijeniti. Jer ako malo promislimo, odlazaka Strmote ili Ramljaka samo je zaustavio procese i to ih je zaustavio na trenutak, a nakon toga oni se opet nastavljaju sami od sebe.

Lex Agrokor je i dalje tu, Ministarstvo demografije je i dalje tu, ali jedna stvar trajno nedostaje – plan i vizija. Ne plan i vizija za sutra ili prekosutra već za 10, 20 godina unaprijed. Pravi i jedini heroj bit će onaj koji nam to donese i uvjeri nas da će nam svima biti bolje. Uostalom, takvu osobu zasigurno će podržati i ostali heroji – barem oni koji imaju djecu, a još se nisu spakirali.