Ne treba graditi zidove već ukloniti uzroke migracija, prije svega nestašicu hrane

Autor: Danielle Nierenberg , 29. srpanj 2019. u 22:00

Ako inicijalne oskudice hrane nisu bile dostatna motivacija nekoj osobi za migraciju, društveni nemiri i sukobi koji su uslijedili često to jesu, osobito stoga što oni dodatno opterećuju opskrbu hranom. Za svaku dodatnu godinu sukoba, odljev izbjeglica povećava se za 0,4%.

Riječ "migracija" dočarava slike rata, prirodnih katastrofa i ozbiljnih ekonomskih nevolja. Sve su to važni razlozi zbog kojih ljudi traže utočište daleko od vlastitih domova.

No, jedan najsnažniji pokretač migracije mogao bi svakako biti i hrana, ili još bolje, nestašica hrane. Od 2017. godine oko 821 milijun ljudi diljem svijeta, otprilike jedan od devet ljudi, suočeno je s kroničnom oskudicom hrane. Iako je ipak postignut nekakav napredak po pitanju smanjenja ekstremne gladi, ukupan broj kronično izgladnjelih nastavlja rasti. Poveznica s migracijom očita je.

Kad ljudi u Africi, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi ne mogu prehraniti sebe i svoju obitelj, često napuštaju vlastiti dom. Prema studiji koju je proveo Svjetski program za hranu Ujedinjenih naroda (WFP), svaki postotni bod povećanja nesigurnosti opskrbe hranom povećava odljev izbjeglica za 1,9%. Oni koji su suočeni s nesigurnošću opskrbe hranom često zahtijevaju bolje uvjete kod kuće. U arapskom svijetu redovno izbijaju neredi zbog povećanja cijena kruha još od polovice 1980-ih godina. Povećanje cijena hrane, osobito pšenice, potaknulo je prosvjede Arapskog proljeća koji su započeli u Tunisu 2010. godine. 

Ostavljaju farme ženama
Ako inicijalne oskudice hrane nisu bile dostatna motivacija nekoj osobi za migraciju, društveni nemiri i sukobi koji su uslijedili često to jesu, osobito stoga što oni dodatno opterećuju opskrbu hranom. Prema izvješću Svjetskog programa za hranu, nesigurnost opskrbe hranom predstavlja "značajnu odrednicu učestalosti i intenziteta oružanog sukoba". Za svaku dodatnu godinu sukoba, odljev izbjeglica povećava se za 0,4%. Prema Opservatoriju za hranu i migraciju, brojni migranti su neoženjeni muškarci, koji prepuštaju vođenje svojih osiromašenih farmi svojim rođakinjama.

U Sjevernoj Africi, udio žena među farmerima iznosi 43% , prema izvješću Svjetske banke, što predstavlja porast u odnosu na oko 30% zabilježenih 1980. godine.  Te žene rade u nepovoljnom položaju. Primjerice, Svjetska banka izvještava da u Latinskoj Americi: "kad žene preuzmu glavnu odgovornost za obiteljsku farmu, suočene su s određenim rodno specifičnim poteškoćama, uključujući poteškoće sa zapošljavanjem i nadgledanjem radnika te stjecanjem tehničkog znanja u vođenju farme".

Na sličan način, iako na žene koje se bave poljoprivredom i vođenjem farme otpada 70% radne snage u Senegalu, Opservatorij za hranu i migraciju izvještava da samo muškarci mogu donositi odluke o poljoprivrednoj proizvodnji ili poslovanju farme.

To izuzetno otežava postizanje snažne poljoprivredne proizvodnje, pogoršavajući oskudicu hrane. Migranti koji dospiju do Europe ili Sjedinjenih Američkih Država često čine okosnicu poljoprivrednih sektora u njihovim novim državama. Prema studiji koju je proveo trust mozgova MacroGeo i Centar za hranu i nutricionizam Barilla, više od pola svih poljoprivrednih radnika u južnoj Italiji su migranti i više od tri milijuna migranata radi na američkim farmama. Vlada Sjedinjenih Američkih Država procjenjuje da neregistrirani imigranti čine oko polovicu svih poljoprivrednih radnika.

Crnčenje uz niske nadnice
Velik broj tih radnika živi u uvjetima koji nalikuju ropstvu i crnče u teškim uvjetima za vrlo niske nadnice. Primjerice, u južnoj Italiji, poljoprivredni radnici migranti često se zapošljavaju kroz takozvani sustav caporalato, u kojem kriminalne bande, predvođene vođama pod nazivom "caporali" (kaplari) – organiziraju skupine radnika migranata, opskrbljuju ih hranom i pružaju im smještaj te ih prevoze (za astronomske svote) od njihovih domova do polja.

Radni dan tih radnika može trajati 16 sati i po povratku kući, s majušnom nadnicom u ruci, suočavaju se sa strašnim životnim uvjetima. U jednom prijavljenom slučaju, pronađeno je 800 radnika da živi u uvjetima u kojima imaju na raspolaganju samo pet tuševa. Budući da se honorari caporala oduzimaju iz radničkih nadnica, poljoprivrednici prihvaćaju taj sustav, što im također omogućuje izbjegavanje poreza na plaće. A ti poljoprivrednici, ne samo u Italiji, već diljem Europe i u SAD-u (gdje se neregistrirani radnici u poljoprivredi iskorištavaju na sličan način), često već koriste pogodnosti velikodušnih subvencija, koje ih potiču na proizvodnju prevelikih količina hrane.

Višak hrane može se izvoziti po tako niskim cijenama da im poljoprivrednici i proizvođači hrane u zemljama u razvoju ne mogu konkurirati. Ili se ona može bacati: prema Organizaciji za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, jedna trećina sve hrane proizvedene na globalnoj razini ili je izgubljena ili bačena, što se svodi na krajnju zlouporabu resursa koji se upotrebljavaju za njenu proizvodnju, od radne snage do vode.

Smanjiti bacanje hrane
Najgori prijestupnici su tehnološki najnaprednije države, prema Indeksu održivosti prehrane, koji je izradila jedinica Centra za hranu i nutricionizam Barilla i obavještajna jedinica Economista. Prema rangiranju vezano uz održivost poljoprivrede, što uključuje bacanje hrane, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija nalaze se na 45. odnosno 49. mjestu, tim redoslijedom, od 67 zemalja. Za razliku od toga, manje razvijene zemlje bilježe neke iznenađujuće uspjehe.

Latinska Amerika, istočna Azija i Pacifik bilježe dobre rezultate po pitanju gubitka i bacanja hrane, a četiri zemlje iz svake regije nalaze se među gornjih 20. Etiopija, Kenija i Indija također se nalaze među zemljama s moćnim strategijama za svođenje gubitka hrane na minimum. Izazov koji je u toliko mjeri složen kao što je slučaj s migracijom ne može se riješiti samo kroz strože zakone o imigraciji, a kamoli graničnim zidom poput onoga koji američki predsjednik Donald Trump pokušava izgraditi na južnoj granici vlastite zemlje prema Meksiku.

Umjesto toga, kreatori politika moraju se uhvatiti u koštac s temeljnim uzrocima migracije, počevši s manjkavim globalnim prehrambenim sustavom. Za vlade razvijenih zemalja to znači ponovno promišljanje o subvencijama u poljoprivredi i provedbu ciljanih politika u cilju smanjenja gubitka i bacanja hrane. Što se tiče vlada zemalja u razvoju, one moraju poduzeti korake za ublažavanje rodne nejednakosti. Ima malo vremena i hrane za bacanje.

© Project Syndicate, 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close