Već su prvi tjedni nakon parlamentarnih izbora dali naslutiti da će upravljanje državom novoj Vladi biti prilično tegobno i da će labav savez novoformirane saborske većine biti neiscrpan izvor njezine slabosti i uteg operativnosti. Dva mjeseca poslije te su se slutnje samo potvrdile.

A ispunila su se i obećanja dojučerašnje vlasti, a danas oporbe, da će nasljednicima, kako je najavio šef SDP-a Zoran Milanović, priuštiti pakao. U svakom slučaju, na tome rade mnogo predanije nego što su u proteklom četverogodišnjem mandatu radili na Planu 21, zbog čega je taj programski dokument već na pola puta prerastao u svojevrsnu urbanu legendu. Međutim, vladajućima to teško može poslužiti kao opravdanje za to što se iz političke svakodnevice ničim ne bi dalo zaključiti da smo dobili refomsku vladu kojoj su gospodarska i razvojna pitanja u prvom planu, a fiskalno održiv proračun (proračun zaokreta), fokus na obuzdavanju javnog duga i ubrzanju rasta i investicija prioriteti bez premca.

O proračunskim planovima, s razlogom, najopreznije zapravo nastupa ministar financija Zdravko Marić, koji se u najavama drži tek glavnih načela i gabarita – od plana da u ciljanom smanjenju deficita na tri posto BDP-a naglasak mora biti na rashodima, pa do jasna stava da po poreznom sustavu ne namjerava parcijalno čeprkati već da će se on nakon podrobnih analiza sagledati cjelovito.  Katančićeva je ipak "bazen" koji objedinjuje javnu potrošnju cijelog sustava, ali izjave pojedinih ministara ne zvuče baš ohrabrujuće za ministra financija. 

Rijetki razumiju šefa financija
Ministar poduzetništva i obrta Darko Horvat jedan je od onih koji je u prvim istupima pokazao da ima iskustvo rada u Vladinoj administraciji (svojedobno je bio pomoćnik ministra), pa tako i osjećaj za proračunske gabarite i potrebe fiskalne priagodbe. Slično daje naslutiti i ministar zdravstva Dario Nakić. Osim što je u nasljeđe, među ostalim, dobio i čak 500 novozaposlenih u sustavu zdravstva u razdoblju između izbora i formiranja Vlade, zbog čega je stopirao zapošljavanja, otvorio je temu "nadstandarda".  Istodobno, iz nekih ministarskih istupa ispada da dio ministara nije baš previše opterećen time što se smanjenje deficita ili rashoda ne događa (samo) u Katančićevoj, ili što će se rast teško dogoditi bez rasta investicija, a za svaku iole veću bez problema se nađe interesna skupina ili udruga koja će joj se protiviti.

Kao, uostalom, i prodaji bilo čega jer se u nas svašta trpa u "obiteljsko srebro". Tako je, primjerice, ministar gospodarstva Tomislav Panenić među prvim planovima svog resora najavio da bi gradnja termoelektrane Plomin C, što je prva investicija koja je dobila status hrvatskog projekta od strateške važnosti, prva mogla biti i eliminirana s te liste. Bude li do njega, na listu za odstrel mogao bi i LNG na Krku. A takvi bi potezi mogli računati i na podršku ministra zaštite okoliša Slavena Dobrovića. Još čekamo alternativne prijedloge, po mogućnosti u visokoj fazi spremnosti za realizaciju.

Ciljevi bez rješenja
Ministar turizma Ivan Kliman, pak, ovih dana opet ponavlja da Hrvatska zbog konkurencije mora smanjiti PDV u turizmu, iako je, tvrdi, svjestan da sad nije trenutak za snižavanje poreza. Tome bi se možda moglo dodati i da Austrija kao zemlja koja ekonomski stoji "nešto" bolje, a i nemala je turistička sila odskora (od travnja) kreće s međustopom "turističkog" PDV-a (na smještaj) jednakom našoj, od 13 posto. Ministar pravosuđa Ante Šprlje ambiciozno je postavio za cilj da prepolovi broj neriješenih sudskih sporova.

Njih oko 500.000 (ne računajući prekršajne sudove) želi, dakle svesti na 250.000, a kao mogući način da se to provede naveo je prekovremeni rad. Njegov prethodnik Orsat Miljenić podsjetio je da taj rad treba i platiti, a usput napomenuo i kako 80 posto budžeta u tom resoru ide na plaće. Šprlje tek treba ponuditi financijsku konstrukciju. Način na koji je funkcionalno ustrojeno Vijeće za reformsku suradnju i spektar ovlasti koje su mu dodijeljene, funkcionalnosti Vlade i ministara, nažalost, više će biti uteg nego akcelerator.