Vladimir Nišević

Vladimir Nišević

Nametnuti povjerenici za sve i svašta samo su suvišan trošak tvrtkama

Tiskara Vjesnik dobiva povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika, a prošle godine su sve tvrtke s više od 50 radnika morale dobiti povjerenika za otpad, što je srećom bio jedan od rijetkih zakonskih prijedloga koji je zajednica poslodavaca uspjela odgoditi.

Vijest kako tiskara Vjesnik dobiva povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika i ne bi bila nešto posebno kada to ne bi bila samo jedna u nizu obveza za kompanije koje svoje ljude osim za posao kojim se bave moraju dodatno obučavati i za raznorazna povjerenička zaduženja. Prošle godine tako su sve tvrtke s više od 50 zaposlenih morale dobiti povjerenika za otpad.

Jedan od zaposlenika morao se prema zakonskom prijedlogu školovati za zaštitu okoliša i nakon toga revno u tvrtki u kojoj radi provoditi programe zbrinjavanja otpada sukladno zakonu. Srećom jedan je to od rijetkih zakonskih prijedloga koji je zajednica poslodavaca uspjela staviti na čekanje. Parafiskalni nameti dugo su i s razlogom trn u oku poslodavaca, ali propisi o povjerenicima nadilaze bespuća birokracije i polako ulaze u područje nečega što smo mislili da se može vidjeti samo u britanskim humorističnim serijama poput Monty Pythona. 

Plaćanje edukacije
Mentalne vježbe radi, pokušajte zamisliti tvrtku s desetak zaposlenika u kojoj radi veći dio četveročlane obitelji. Ukoliko moraju imati pet ili šest povjerenika, a znamo da se jedan treba baviti otpadom, jedan zaštitom od požara, jedan dostojastvom radnika, jedan mobbingom, jedan zaštitom ne radu... i da ne nabrajamo dalje, probajte zamisliti raspodjelu dužnosti u takvoj tvrtki. U kojem slučaju sin povjerenik za mobbing može ocu vlasniku tvrtke izdati upozorenje za ophođenje s radnicom zaduženom za požar, a koja je ujedno i kćerka, ako ovu štiti majka povjerenica za zaštitu dostojanstva radnika, a koja ponovo mora pitati oca povjerenika za otpad zašto je zlostavljao kćer kada je odbila razvrstati plastičnu ambalažu.

Da, čini se komplicirano i nezamislivo, ali ako znamo da male tvrtke čine preko 90% poslovnih subjekata u državi, a često su to upravo obiteljske kompanije, onda nije tako teško složiti navedenu situaciju. Probajte zamisliti istu kompaniju, ali s pet zaposlenih u kojoj su svi u rodbinskim vezama - nije noćna mora za njih imati povjerenika za mobbing i povjerenika za dostojanstvo radnika. Naravno, na ozbiljnijoj razini veliki je to trošak za kompaniju jer svaki povjerenik mora proći posebnu edukaciju koju kao i uvijek plaća tvrtka, a ne država koja je nametnula još jedan besmislen propis. Živeći već dugi niz godina u nadi da će ovo postati zemlja u kojoj poduzetnici mogu nesmetano i uz poticaj raditi svoj posao - razvijati se i napredovati, svaka vijest poput ove iz tiskare Vjesnik polako i sigurno ubija svaku nadu.

Zamjeranje poslodavcu
U ovom slučaju kompanije više ne razmišljaju o razvoju, napretku i novoj tehnologiji nego o zaštiti dostojanstva radnika i koga od svih ljudi koji imaju pune ruke posla da bi zaradili svoje plaće poslati na još jedan besmisleni tečaj. Jer budimo otvoreni, neće povjerenik zaštiti dostojanstvo radnika već uređena i zakonom određena država. U bilo kojem drugom slučaju radnik koji je povjerenik bit će na strani poslodavca iz jednostavnog razloga - on neće štiti kolegino dostojanstvo već svoj posao.

I to ne treba osuđivati već imati razumijevanje za ljude koji nakon kratkog tečaja riskiraju da se zamjere poslodavcu, a sve zbog birokratskih zahtjeva. Mogli bi se i zabrinuti ako nam za svaku stavku treba povjerenik u kompaniji jer to samo pokazuje kako država nema dobre zakone i kako nam povjerenik mora tumačiti sive zone. Uostalom kako i znamo, ako se nešto ne može rješiti osniva se povjerenstvo, onda povjerenik dugo vijeća i promišlja, a ljudi zaboravljaju.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!