Ponovno smo, po ne znam koji put, svjedočili kako je plitko naše tržište kapitala. Prvi potpredsjednik Vlade pri odlasku u Moskvu najavio je da će velikim ruskim kompanijama ponuditi sudjelovanje u privatizaciji kutinske Petrokemije. Istina, nada se i interesu za brodogradilišta, za energetske projekte (Plomin) i/ili Dioki, no najkonkretnije je govorio o Petrokemiji i “privatizacijskoj priči teškoj nekoliko stotina milijuna eura”.

Rezultat najave i niza novinskih priloga inspiriranih Čačićem jest rast cijene dionice Petrokemije na Zagrebačkoj burzi 13,6 posto uz promet od 6,7 milijuna kuna i skok tržišne vrijednosti tvrtke sa 761,8 milijuna kuna u petak na 865 u ponedjeljak, ili 13,5 posto. Kao i uvijek, “dobro upućeni” vjeruju da će Petrokemija biti prodana nekoliko puta, barem dvostruko, iznad knjigovodstvene vrijednosti i stoga im izjave prvoga potpredsjednika Vlade idu u prilog. No, nominalna je vrijednost Petrokemije 902 milijuna kuna, a nominalna vrijednost dionice 270 kuna (knjigovodstvena je pak oko 229 kuna). Tvrtka dobro posluje i za 2011. je iskazala dobit veću od 107 milijuna kuna. Ipak, tržišna cijena ostaje ispod nominale. Najava privatizacije Petrokemije, o čemu ništa ne zna ni vodstvo tvrtke, odmah je alarmirala sindikate, koji su najavili reaktiviranje stožera za obranu tvrtke. Sama prodaja daleko je još od realizacije, ne znamo ni jesu li Gazprom i Zarubežnjeft ili Lukoil uistinu i zainteresirani za kutinsku tvrtku. Najvjerojatnije jesu, no prema prvim izjavama iz Moskve, čini se da ih više zanimaju neki drugi projekti, od naftovoda i plinovoda do elektrana i Hrvatske poštanske banke. Da razočaram i one koji na Petrokemiji očekuju veliku zaradu, još su tri bitna “detalja” izuzetno važna u cijeloj priči o Petrokemiji. Prvo, Hrvatska ne smije više tvrtke prodavati bez javnoga natječaja, što Rusi preferiraju (prodaja sisačke Željezare Mečelju valjda nam je bila dobra škola). Drugo, ruske tvrtke u regiji svoje akvizicije nikad nisu preplatile, čak su ih plaćale i puno manje od prvih procjena (primjera je dosta, od Naftne industrije Srbije i Gazproma do Zarubežnjefta u BiH i Sberbanka za Volksbank International). I treće, ne manje važno, ne treba zanemariti ni utjecaj SAD-a, kojem se neće svidjeti da “ključni igrač u regiji” široko otvara vrata ruskim državnim tvrtkama. Ne pretjerujem, dovoljno se sjetiti pritisaka prilikom Adrisova investiranja u Iran ili ranijih pokušaja privlačenja ruskog kapitala.