Nakon financijske, kibernetička kriza?

Zapanjujuće su sličnosti između kibernetičke i financijske regulacije. A već znamo da politička reakcija uslijedi kad se rizici već ostvare...

Kad nas je zadesila financijska kriza 2008. godine, mnogi šokirani poznavatelji zbivanja zapitali su se zašto je tržišta, regulatori i financijski stručnjaci nisu predvidjeli. Danas možemo postaviti isto pitanje u vezi s ranjivosti svjetskoga gospodarstva na kibernetičke napade. Sličnosti između financijskih kriza i prijetnje kibernetičkoga kraha doista su zapanjujuće.Iako najveću kibernetičku prijetnju predstavljaju nestabilne države sa sposobnošću razvoja iznimno sofisticiranih računalnih virusa, rizik su i hakeri anarhisti te teroristi, pa čak i računalni kvarovi izazvani prirodnim katastrofama. Nekolicina sigurnosnih stručnjaka odnedavna diže uzbunu, a među njima je i Jonathan Evans, ravnatelj Britanske sigurnosne službe (MI5). No, rijetki su državni čelnici voljni ugroziti napredak tehnološkog sektora ili interneta na značajniji način zbog tako bezoblične prijetnje. Umjesto toga, odlučuju se na osnivanje prilično bezazlenih radnih skupina.

Bahatost i neznanje
Ne može se previše naglasiti ovisnost suvremenoga gospodarstva o opsežnim računalnim sustavima. No, zamislite kad bi jednoga dana gomila ključnih komunikacijskih satelita bila onesposobljena ili kada bi netko izbrisao baze podataka glavnih financijskih sustava. Stručnjaci već dugo upozoravaju na to da je elektroenergetska mreža najranjivija jer bi bez energije sva suvremena gospodarstva neizbježno propala. Istina, brojni skeptici tvrde da su uz razumne i isplative mjere predostrožnosti kibernetički krahovi vrlo malo vjerojatni te da proroci apokalipse pretjeruju s najgorim mogućim scenarijima. Dodaju kako je sposobnost kibernetičkih terorista i ucjenjivača da dovedu globalno gospodarstvo na sam rub propasti, kao u filmu Umri muški 4 s Bruceom Willisom iz 2007., potpuno fikcionalna. Teško je odrediti tko je u pravu, a ugledni stručnjaci zastupaju i jedno i drugo stajalište. No, čini se kako postoji nezgodno velik broj sličnosti između političke ekonomije kibernetičke i financijske regulacije. Prvo, i kibernetička sigurnost i financijska stabilnost iznimno su složena pitanja s kojima državni regulatori jedva jedvice drže korak. Kako su plaće stručnjaka puno veće u privatnom nego javnom sektoru, najtalentiraniji se neprestano onamo prebacuju. Neki stoga tvrde kako je jedino rješenje osloniti se na samoregulaciju softverske industrije. Taj se argument čuje kad su posrijedi brojne suvremene industrije, od prehrambene i farmaceutske, pa sve do financija. Drugo, baš kao i financijski sektor, tehnološka industrija politički je vrlo utjecajna putem lobiranja i donacija. Kada u SAD-u predsjednički kandidati prikupljaju novac za kampanju, svi oni redovito hodočaste u Silicijsku dolinu i ostala tehnološka središta.

Pretjerana utjecajnost financijskog sektora, svi se sjećamo, bila je glavni uzrok kraha iz 2008. te je i dalje dubinski povezana s današnjim trajnim neredom u eurozoni.Treće, uz usporavanje rasta u naprednim gospodarstvima, informatika naizgled ima čvrsta moralna stajališta, isto kao što je bio slučaj s financijama prije pet godina. Surovi vladini pokušaji provedbe regulacije vjerojatno će se pokazati neučinkovitima u zaštiti od katastrofe, ali i pretjerano učinkovitima u zagušivanju rasta. U oba slučaja, i financijske stabilnosti i kibernetičke sigurnosti, rizik zaraze stvara situaciju u kojoj bi moglo doći do škripca između privatnih inicijativa i društvenih rizika. No, mora se priznati da napredak tehnološkog sektora općenito znatno pridonosi društvenom boljitku u razmjerima koji navodno nadmašuju doprinos svih ostalih sektora u posljednjih nekoliko desetljeća. Međutim, kao što se dogodilo s nuklearnim elektranama, napredak se može izjaloviti zbog nedostatka dobre regulacije.Konačno, najveći rizici proizlaze iz bahatosti i neznanja, dviju ljudskih osobina koje su u srcu svake financijske krize. Najnovija otkrića o supervirusima Stuxnet i Flame naročito su zabrinjavajuća. Ti virusi, koje su navodno u suradnji izradili Sjedinjene Američke i Izrael s namjerom remećenja iranskoga nuklearnog programa, utjelovljuju razinu sofisticiranosti daleko iznad bilo čega prethodno viđenog. Oba su dubinski šifrirana i teško ih je otkriti jednom kad se nađu u računalu. Virus Flame tako može preuzeti periferne sustave računala, snimati razgovore preko Skypea, fotografirati putem kamere računala i Bluetoothom prenositi podatke do obližnjeg uređaja.

Neravnopravna bitka
Ako najnaprednije vlade na svijetu razvijaju računalne viruse, kakvo jamstvo imamo da nešto neće poći po zlu? Kako možemo biti sigurni da ti virusi neće “pobjeći” i zaraziti puno širu klasu sustava, da ih se neće primijeniti u neke druge svrhe ili da neke buduće neprijateljske države ili teroristi neće pronaći način kako ih preinačiti da napadu vlastite tvorce? No gospodarstvo je puno ranjivije od Sjedinjenih Američkih Država, a uvjerenost da kibernetička nadmoć SAD-a (nad svima osim možda Kinom) pruža toj državi neprobojnu zaštitu od napada čista je bahatost. Na žalost, rješenje nije jednostavno kao razvoj još boljih antivirusnih programa. Zaštita od virusa i razvoj virusa vode neravnopravnu bitku. Naime, dok virus može biti sadržan u samo nekoliko linija računalnog koda, antivirusni programi protežu se preko njih stotina tisuća jer moraju moći otkriti široku lepezu raznoraznih neprijatelja. Govore nam neka se ne brinemo zbog kibernetičkoga kraha velikih razmjera jer se nijedan dosad nije dogodio, a istodobno se vlade ponašaju kao osvetnici. Na žalost, još jedna pouka koju smo izvukli iz financijske krize jest da su političari apsolutno nesposobni donijeti neke teške odluke sve dok se rizici doista ne ostvare. Nadajmo se da ćemo još neko vrijeme biti sretne ruke. v

© Project Syndicate, 2012.

Kenneth Rogoff, profesor je ekonomije i javne politike na sveučilištu Harvard, a prije toga bio je glavni ekonomist u MMF-u

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!