Još od početka svog prvog mandata, čim su ga ustavno “skresali”, predsjednik Stjepan Mesić nikako se nije uspio saživjeti s ulogom popriličnog fikusa koju mu je tada novi temeljni akt države namijenio. Ne namjerava to biti, najavio je, ali već i pokazao, ni na kraju svog desetogodišnjeg predsjedničkog puta.

Ako već za njegova mandata Hrvatska neće ni završiti pregovore, a kamoli postati punopravna članica Europske unije (možda čak ni NATO-a, kako sada stvari stoje), onda će barem učiniti sve što je u njegovoj moći, formalnoj i neformalnoj, da ne ostane upamćen kao predsjednik za čijeg je vremena država završila na bubnju. Nezadovoljan izostankom Vladina odgovora na krizu koji bi smatrao adekvatnim, sadržajno i vremenski, Mesić je u zadnjoj godini odlučio preuzeti premijerov moto i ubaciti u petu brzinu, ma koliko ga sustavno Sanader i njegov tim ignorirali. Potporu nije našao ni u sve donedavno umrtvljenoj opoziciji, koja još trlja snene oči, pa se okrenuo gospodarstvenicima različitih profila. Iako im motivi nisu jednaki, na istu ih je stranu svrstala frustracija Vladinom inertnošću, koliko god se to činilo neprincipijelnim savezom. Teško je vjerovati da Mesić, koji već duže upozorava na dotrajalost neoliberalizma i potrošeni model tržišnoga kapitalizma, za kritiku Vlade ima jednake razloge kao i gospodarstvenici i poslodavci koji i u uvjetima krize pokušavaju ostvariti kakvu-takvu dobit, no frustracija zbog izostanka i najmanjeg pomaka s mrtve točke u bilo kojem pravcu očito je dobar amalgam za stvaranje neformalne opozicije najvišoj izvršnoj vlasti. Mesić je odlučio do zadnjeg dana na dužnosti puhati Vladi za vrat, u to ime službeno i neslužbeno okuplja ekonomsku praksu i teoriju, nudit će svoja viđenja i rješenja, bez obzira na to koliko je Vlada u stanju ne obazirati se na njega. Osim općepoznatog i dugotrajnog rivalstva Banskih dvora i Pantovčaka, Mesićevo jako pogonsko gorivo za još snažniji angažman na traženju rješenja za izlazak iz krize i osobne je prirode. Iako na izbore više ne ide, pa se ne mora utjecati demagogiji i politikantstvu, sigurno ne želi da ga se nakon 45 godina političke karijere sjeća kao šefa države pod kojim su građani masovno osiromašili, standard drastično pao, a radna i socijalna prava masovno gažena. Ili kao onoga koji nije učinio baš sve da to pokuša barem donekle spriječiti. Pa značilo to i savezništvo s HUP-om, HGK-om i drugima koje u ovoj krizi vode drukčiji interesi. Pa bilo to i prizivanje zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića. S Pantovčaka su zato jasno i glasno poručili – mi svoje ladice još ne čistimo.