Da je Dragan Munjiza – donedavno prvi čovjek Konzuma – osvrćući se na odlazak od bivšeg poslodavca samo izgovorio: “Hvala Todoriću što me otpustio i dao mi priliku da razvoju hrvatskog gospodarstva doprinesem na inovativniji i zanimljiviji način i što je bio korektan u isplati otpremnine”, Munjiza bi, nedvojbeno, u domaćoj (ne)poslovnoj javnosti efektno zapečatio svoju dotadašnju sliku o ambicioznom menadžeru željnom dokazivanja. ‘Ne grizi ruku koja te hrani’, zbori narodna mudrost. Progovorivši za Nacional, kvalifikacijama nezapamćenim na domaćoj poslovnoj sceni, Munjiza nije otkinuo ruku bivšem gazdi, Ivici Todoriću nego je u dubokom glibu zgazio vlastiti lik. Misli li Munjiza doista ono što govori: “Svaki menadžer nakon 4-5 godina, pošto odradi zadaću zbog koje je došao, treba promijeniti ili poziciju ili kompaniju” ili tek papagajski citira ulomke iz teorije menadžmenta. Mogao je otići, a nije. Sam je dao ‘zadovoljstvo’ Todoriću da mu kaže – zbogom! Znao je, naglašava Munjiza, već nakon dvije godine da će otići jer – “Nisu mu odgovarale kulturne razlike”(?!). Teško je trpio – većina ljudi u upravi Agrokora i Konzuma sluša Škoru i Thompsona pa je to morao činiti i on iako je njegov osobni izbor heavy metal i new age glazba. Ukoliko je imao ‘duševnih boli’ zbog uvjetovanog slušanja glazbe ili, činjenice što je vlasnik vikendice u deželi mogao je i prije dvije godine okrenuti leđa i simpatizerima Škore-Thompsona i Todorićima. I ponosno otići tamo gdje je “okružen ljudima koje cijeni i s kojima može ići na koncert po vlastitu izboru.” Od Konzuma je, spominje, napravio kompaniju novog imidža, aktivnu u tri zemlje, vrijednost je narasla za milijardu kuna. Od svih tvrtki u koncernu, i vrapci na grani znaju, Todorić je najviše upravo uz Konzum. Ne zbog činjenice što je predsjednik nadzornog odbora. Najkraće, djelujući iz sjene, alfa i omega je tvrtke.

Razlozi za odlazak, iznosi Munjiza, “neposlovne su naravi, a tiču se strateških odrednica Agrokora kao i eventualnog utjecaja predsjednika uprave Konzuma po imenu Munjiza na strategiju Agrokora”. Ako mu krvna i ostala zrnca Todorić nije brojao za transfera iz Atlantica ne zvuči uvjerljivo da je ime Munjiza postalo teško za kompaniju. Zbog profita ostvarenog pametnim investiranjem još otpremnine iz Atlantica, tvrdi, financijski je neovisan (plus nasljeđe u nekretninama). Iako neovisan “prisiljen je hendlati 20 projekata u Konzumu” dok su se mnogi (slična ranga) ‘švercali’ kradući poslodavcima i radno vrijeme i novac kroz ručkove, tračeve i slično dangubljenje. Pitati vlasnike tvrtki (bili i prijatelji) znaju li koliko ih mnogo varaju menadžeri, nudeći se i ulazeći u čak četiri (ne)spojive tvrtke, na kojima će kao neiscrpni radoholik i kreativac za samo 10-20 sati tjedno davati učinak koji bi neke lijenčine radile dva puta dulje i naplaćivale troduplo skuplje! To može samo netko tko je po vokaciji ili neizlječivi ‘hlebinac’ ili ‘narcis’ koji misli da je dosadašnjim radom stavio svijet pod noge. Todorić naravno, nije bezgrešni ‘svetac’. Moglo bi se bez velikog napora pronaći i te kako konkretnih ilustracija o nezadovoljstvu zaposlenika. Međutim, Munjiza nije bio ni blagajnica u supermarketu ni dostavljač u skladištu ni fizikalac na nekoj od farmi. Ako su kulturološka neslaganja, unatoč golemoj otpremnini, isprovocirala zajedljivo javno opraštanje od Todorića koja su jamstva da za godinu-dvije na sličan način neće ocjenjivati i nekog od novih poslodavaca. Munjiza je zapravo daleko više rekao o samom sebi nego o Ivici Todoriću i menadžerima Agrokora (posebno Konzuma) s kojima je četiri i pol godine vrlo intenzivno surađivao. Naravno, uz neizbježni smiješak i pohvale.