Jedna sablast opsjeda svijet gospodarstva – sablast tehnologije koja uništava zaposlenja. Način na koji se suočimo s tim izazovom odlučit će o sudbini svjetskog tržišnog gospodarstva i demokratske politike na prilično sličan način na koji je Europski odgovor na uspon socijalističkog pokreta tijekom kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća utjecao na tijek razvoja naknadnih povijesnih događaja.

Kad se nova industrijska radnička klasa počela organizirati, vlada je učinila neopasnom prijetnju revolucije odozdo koju je Karl Marx proricao ekspanzijom političkih i socijalnih prava, regulacijom tržišta, podizanjem države blagostanja koja je omogućavala obimne prijenose vlasništva i socijalno osiguranje i polirala uspone i padove makroekonomije. Oni su u suštini ponovno izmislili kapitalizam i učinili ga obuhvatnijim kako bi radnici dobili svoj udio u sustavu. Današnjim tehnološkim revolucijama potrebno je slično sveobuhvatno ponovno osmišljavanje. Lako je uočiti potencijalne blagodati otkrića i novih primjena u robotici, biotehnologiji, digitalnim tehnologijama i ostalim područjima koje nas okružuju. Zaista, mnogi vjeruju da bi se svjetsko gospodarstvo moglo nalaziti na pomolu još jedne eksplozije u novim tehnologijama. 

Osuđeni na nezaposlenost
Problem je u tome što veći dio tih tehnologija ušteđuje ljudski rad. One imaju za posljedicu zamjenu nisko i srednje kvalificiranih radnika sa strojevima kojima upravlja znatno manji broj visoko osposobljenih radnika. Sigurno je da neki zadaci za koje je dovoljna niska kvalifikacija ne mogu biti s lakoćom automatizirani. Primjerice, kućepazitelje se ne može zamijeniti robotima – barem ne još. Ali zaista ima malo poslova koji nisu ugroženi tehnološkim inovacijama. Uzmite primjerice u obzir da će biti sve manje otpada koji proizvode ljudi, te će stoga postojati sve manja potreba za kućepaziteljima kako to radno mjesto bude postajalo digitalizirano.

Svijet u kojem roboti i strojevi rade posao ljudi ne treba biti svijet visoke nezaposlenosti. Ali to je zasigurno svijet u kojem u kojem najveći dio produktivnosti otpada na vlasnike novih tehnologija i strojeve koji ih utjelovljavaju. Velika količina radne snage osuđena je ili na nezaposlenost ili na niske plaće.  Zaista se tako nešto događa u razvijenim zeljama barem već četiri desetljeća. Tehnologije usmjerene na kapital i vještine vodeći su krivac za rast nejednakosti od kasnih 1970-ih. Prema svim indikatorima vjerojatno je da će se taj trend nastaviti te uzrokovati nezapamćenu razinu nejednakosti i prijetnju društvenih i političkih konflikata velikih razmjera. Ne treba biti tako. Uz malo kreativnog razmišljanja i institucionalnog inženjeringa mogli bismo još jednom spasiti kapitalizam od samoga sebe.  

Ključ je u spoznaji da disruptivne nove tehnologije istovremeno uzrokuju velike društvene dobrobiti i gubitke na privatnoj razini. Te dobrobiti i gubici mogu se rekonfigurirati na način koji pogoduje svima. Kao i kod prethodnog ponovnog izuma kapitalizma, država mora igrati važnu ulogu. Razmislite o razvoju novih tehnologija. Svaki potencijalni inovator suočen je s velikim prednostima, ali i visokom razinom rizika. Ako je inovacija uspješna, njen uvoditelj požanje veliki uspjeh, kao i cijelo društvo. Ali ako ona ne uspije, inovator nema sreće. Među mnoštvom novih ideja koje se provode, samo ih nekolicina naposljetku doživi komercijalan uspjeh. Ti su rizici osobito visoki u praskozorje novog doba inovacija. Postizanje društveno poželjne razine inovacijskog napora tada zahtijeva ili vratolomne poduzetnike, voljne preuzeti visoke razine rizika, ili dovoljnu opskrbljenost rizičnim kapitalom. 

Usmjeravanje dobrobiti
Financijska tržišta u naprednim gospodarstvima opskrbljuju se rizičnim kapitalom putem različitih skupina aranžmana – fondova rizičnog kapitala, javnog trgovanja dionicama, tvrtki u većinskom privatnom vlasništvu, itd. Ali ne postoji razlog zbog kojeg država ne bi igrala tu ulogu u većim razmjerima, omogućavajući ne samo veće količine tehnoloških inovacija nego i usmjeravanje dobrobiti izravno prema širem društvu. Kao što je to naglasila Mariana Mazzucato, država već igra značajnu ulogu u financiranju novih tehnologija. Internet i brojne ključne tehnologije koje koristi iPhone imale su za posljedicu programe istraživanja i razvoja koje je subvencionirala država i projekte Odjela za obranu Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, vlade obično ne kupuju udjele u komercijalizaciji takvih uspješnih tehnologija i u cijelosti prepuštaju dobit privatnim investitorima. Zamislite da vlada osnuje brojne javne fondove rizičnog kapitala, kojima upravljaju profesionalci, koji bi dobili udjele u poduzećima u velikom presjeku novih tehnologija, prikupljajući neophodna sredstva izdavanjem obveznica na financijskim tržištima. Ti fondovi radili bi prema tržišnim načelima i trebali bi periodično podastrijeti račune nadležnim političkim tijelima (osobito kad njihova ukupna stopa prinosa padne ispod određenog praga), ali bi inače bili autonomni.Osmišljavanje odgovarajućih institucija za javni rizični kapital može biti zahtjevno.

Ali središnje banke nude model putem kojeg takvi fondovi mogu funkcionirati neovisno od svakodnevnih političkih pritisaka. Društvo bi, putem svog agenta – vlade -, tada postalo suvlasnikom nove generacije tehnologija i strojeva. Udio u dobiti javnih fondova rizičnog kapitala od komercijalizacije novih tehnologija vratilo bi se prosječnim građanima u obliku dividende u "društvenim inovacijama" – protoka prihoda koji bi dopunjavao zaradu radnika na tržištu rada. To bi također omogućilo skraćivanje radnog vremena – napokon se pribiližavajući Marxovom snu o društvu u kojem tehnološki napredak omogućava pojedincima da "idu u lov ujutro, idu u ribolov popodne, uzgajaju stoku navečer, kritiziraju nakon večere". 

Oporezivanje bez poticaja 
Država blagostanja bila je inovacija koja je demokratizirala – i stoga stabilizirala – kapitalizam u dvadesetom stoljeću. Dvadeset prvo stoljeće zahtijeva isti prijelaz prema "državi inovacija". Ahilova peta države blagostanja je činjenica da je u njoj bila neophodna visoka razina oporezivanja bez poticanja nadomjesnih investicija u inovativne kapacitete. Država inovacija uspostavljena na gore navedeni način, usuglasila bi tvrtke u većinskom privatnom vlasništvu s poticajima koji su neophodni za takve investicije. 

© Project Syndicate, 2014.