Zagovornici radničke klase već dugo prigovaraju da međunarodne trgovinske sporazume pokreću korporativni programi te da se pritom malo pažnje pridaje interesima radnih ljudi. U preambuli Sporazuma Svjetske trgovinske organizacije spominje se cilj "pune zaposlenosti", ali inače standardi rada ostaju izvan područja primjene multilateralnog trgovinskog režima. Jedina iznimka je klauzula, ostatak Općeg sporazuma o carinama i trgovinu iz 1947. (preteče Svjetske trgovinske organizacije WTO), koja dopušta vladama restrikcije na uvoz koji je rezultat rada u zatvorskom sustavu.

Za razliku od toga, regionalni trgovinski sporazumi odavno uključuju standarde rada. U tim sporazumima povezanost između preferencijalnog pristupa tržištu i poštivanja temeljnih radničkih prava postaje sve eksplicitnija. U prvobitnom Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, potpisanom 1992., standardi rada strpani su u prateći sporazum. Od tada trgovinski sporazumi SAD-a u pravilu uključuju poglavlje o radničkoj klasi. Prema njegovim predlagačima, Sporazum o Transpacifičkom partnerstvu tražio bi od Vijetnama, Malezije i Bruneja znatno poboljšanje njihovih radnih praksi te da Vijetnam prizna nezavisne sindikate. Također, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa tvrdi da njen izmijenjeni sporazum s Meksikom uključuje najjače odredbe o radu u usporedbi s bilo kojim trgovinskim sporazumom.

Otpor zemalja u razvoju
Zemlje u razvoju općenito su se opirale uključivanju jedinstvenih standarda na području rada u trgovinske sporazume uslijed bojazni da će napredne zemlje iskoristiti takve odredbe u protekcionističke svrhe. Te se bojazni mogu opravdati u slučajevima kad njihovi zahtjevi nadilaze temeljna radnička prava i kad se postavljaju određeni zahtjevi vezani uz plaće i ostala materijalna pitanja. Primjerice, novi sporazum između SAD-a i Meksika nalaže da 40-45% automobila naprave radnici koji zarađuju najmanje 16 dolara po satu.

Proizvođači automobila zasigurno si mogu priuštiti isplatu većih plaća, a sama ta odredba možda ne umanjuje izglede za zapošljavanje u Meksiku. No, sve u svemu ona nije niti spasonosni presedan jer postavlja nerealistične donje granice plaće koji mnogostruko nadmašuju prosječne plaće u cjelokupnom meksičkom proizvodnom sektoru. S druge strane, zemlje u razvoju imaju malo razloga za odbacivanje standarda rada koji se bave pitanjima asimetrija pregovaračkih pozicija na radnom mjestu i temeljnim ljudskim pravima.

Temeljni radni standardi poput slobode udruživanja, prava na kolektivno pregovaranje i zabranu prinudnog rada nisu pogubni za ekonomski razvoj. Oni su zapravo njegov preduvjet. Problem s odredbama o radu u trgovinskim sporazumima u praksi nije u činjenici da su oni previše restriktivni za zemlje u razvoju, već u činjenici da oni mogu ostati uvelike samo kozmetički i imaju malo praktičnog učinka. Ključno pitanje je provedba. Kao prvo, tužbe za kršenje radničkih prava mogu pokrenuti samo vlade, a ne sindikati ili organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava. Za razliku od toga, ulagačke sporove mogu pokrenuti same korporacije.

Samo jedan slučaj
Kritičari s pravom iskazuju zabrinutost zbog činjenice da vlade koje nisu osobito prijateljski naklonjene prema pitanjima na području rada neće biti voljne ustrajati. Do ovog trenutka zabilježen je samo jedan slučaj provedbe radničkih prava unutar postupka rješavanja spora o trgovinskom sporazumu, a ishod baš i nije ohrabrujući. Nakon dvije godina prigovora sindikata u SAD-u i Gvatemali, vlada SAD-a formalno je pokrenula postupak protiv Gvatemale 2010. godine.

Kad je 2017. najavljena konačna odluka arbitražno vijeće donijelo je odluku protiv SAD-a, ali to nije bilo stoga što je Gvatemala poštivala radnička prava i ispunjavala obveze sukladno vlastitim zakonima. Vijeće je doista utvrdilo kršenja Zakona o radu koji su bili na snazi u Gvatemali. Postoje dva razloga zbog kojih bi nam trebalo biti stalo do standarda rada. Prije svega, mogli bismo imati humanitarnu želju za poboljšanjem radnih uvjeta posvuda. U tom slučaju, trebali bismo imati jednaku količinu obzira prema radnicima u domaćem gospodarstvu i radnicima zaposlenim u izvoznim industrijama. Usredotočenost na ovo potonje mogla bi čak imati suprotan učinak, kroz produbljivanje dualističkih struktura na tržištu rada.

Proširenje klauzule
U principu, mogli bismo proširiti provedive klauzule o radu unutar trgovinskih sporazuma i na taj način obuhvatiti radne uvjete u cijelom gospodarstvu. Međutim, sama se povezanost između toga prije svega čini neobičnom: zašto bi radnička prava trebala biti prepuštena trgovinskim pregovaračima i komercijalnim interesima za pregovaračkim stolom i biti određena pregovorima izraženima u obliku pristupa tržištu? Ako smo ozbiljni po pitanju poboljšanja radnih uvjeta posvuda, trebali bismo posegnuti za stručnjacima za ljudska prava, tržišta rada i razvoj te umjesto toga povećati prepoznatljivost Međunarodne organizacije rada.

Ciljevi domaćih sindikata i međunarodnih zagovornika ljudskih prava bolje se postižu drugim sredstvima. Jedan argument za povezanost s trgovinom je da ona daje zemljama stvaran poticaj za reformu praksi na tržištu rada. No, međunarodne humanitarne agencije imaju bogato iskustvo s uvjetovanošću i znaju da je ona učinkovita samo pod posebnim uvjetima. Želja za promjenom mora proizaći unutar zemlje i potrebno ju je demonstrirati kroz prethodna postupanja.

Postizanje reforme kroz prijetnje o obustavljanju materijalnih dobrobiti kao što je pomoć ili pristup tržištu nema dobre izglede za uspjeh. S druge strane, zabrinutost za standarde rada mogla bi biti u većoj mjeri ograničena u obliku očuvanja radnih uvjeta na domaćem terenu i sprječavanja utrke prema dnu. Radnička prava suviše su važna da bismo ih mogli prepustiti isključivo trgovinskim pregovaračima. Do današnjeg dana klauzule koje se odnose na pitanja rada u trgovinskim sporazumima i dalje imaju ulogu smokvinog lista jer ne podižu standarde u inozemstvu, niti ih ne štite na domaćem terenu. Stvarna promjena iziskivala bi znatno drugačiji pristup. 

© Project Syndicate, 2018.