U današnjoj globalnoj kulturi, u kojoj jednostavni modeli pomažu u shvaćanju tolike složenosti, njemačka kancelarka Angela Merkel i ruski predsjednik Vladimir Putin utjelovljuju oprečne arhetipove nacionalnog vodstva. Poput ostalih njihovih prethodnika, takve ikone obično imaju protutežu – yang za yin – koja određuje jasan izbor između dva alternativna svjetonazora.

To je zasigurno vrijedilo tijekom prethodnih razdoblja političke i ekonomske napetosti. Primjerice, nakon Prvog svjetskog rata, uslijed raspada demokratskih političkih sustava, velik dio svijeta očekivao je da će ili Benito Mussolini u Italiji ili Vladimir Lenjin u Rusiji odrediti budućnost. Tijekom 1920-ih, Mussolini je uvjerio brojne strane promatrače da je osmislio optimalan način organizacije društva, koji nadilazi anarhiju i samodestruktivnost svojstvene tradicionalnom liberalizmu. Za vrijeme Mussolinija, Italija je još uvijek bila integrirana u svjetsko gospodarstvo, te se mnogima činilo da je službeni korporativizam s naglaskom na navodnu uslugašenost interesa između kapitala i radne snage, navijestio budućnost bez klasnih sukoba i žestokih političkih borbi.

U Njemačkoj, članovi ortodoksne nacionalističke desnice, kao i brojni ostali, divili su se Mussoliniju, a osobito mladi Adolf Hitler, koji je tražio sliku s autogramom nakon što se je fašistički vođa – Il Duce (pod kojim je imenom Mussolini postao poznat) – dokopao vlasti 1922. Zapravo, Hitleru je Mussolinijev takozvani Marš na Rim poslužio kao uzor za svoj Pivnički puč u Bavarskoj 1923., za kojeg se je nadao da će mu poslužiti kao odskočna daska za stupanje na vlast diljem Njemačke.

'Uvoz robova'
Mussolinijev fašistički internacionalizam inspirirao je imitatore diljem svijeta, od Britanske unije fašista Oswalda Mosleya do Željezne straže u Rumunjskoj koju je predvodio Corneliu Zelea Codreanu. Čak i u Kini, kadeti vojne akademije Whampoa pokušali su lansirati pokret kineskih "plavih košulja" srodan Mussolinijevim crnokošuljašima ili Hitlerovim paravojnim postrojbama smeđim košuljama Sturmabteilung. Tijekom tog razdoblja, Mussolinijeva protuteža bio je Lenjin, uporište međunarodne ljevice. Diljem svijeta, ljevičari su se definirali prema vlastitom stupnju divljenja ili neodobravanja bezobzirnosti sovjetskih vođa.

Poput Mussolinija, Lenjin je tvrdio da gradi – uporabom svih neophodnih sredstava – besklasno društvo, u kojem su prevladani politički sukobi. Današnji vođe hrvaju se s politikom globalizacije i u toj raspravi kancelarka Merkel i predsjednik Putin – čija taktika ima manje sličnosti od taktika koje su usvojili Mussolini i Lenjin – navedenim redosljedom predstavljaju dva puta koja se mogu slijediti: otvorenost i defenzivnost. U Europi, politički vođe definiraju se sukladno svom odnosu prema jednom ili drugom od dva navedena smjera. Mađarska i Turska podložne su ruskim geopolitičkim makinacijama; no čini se da su se njihovi vođe, mađarski Premijer Viktor Orbán i turski predsjednik Recep Tayyip Erdo?an, pridružili međunarodnom društvu koje se divi Putinu.

U međuvremenu, Marine Le Pen, čelnica francuske krajnje desne Nacionalne fronte, koja će vjerojatno biti kandidatkinja u drugom krugu predsjedničkih izbora sljedeće godine, etablirala se kao protuteža kancelarki Merkel. Za Marine Le Pen, kancelarka Merkel je imperatorica koja koristi Europsku uniju kako bi nametnula svoju volju ostatku Europe, a osobito nesretnom francuskom predsjedniku François Hollandu. Isto tako, njemačka velikodušna izbjeglička politika za vrijeme kancelarke Merkel samo je izlika za uvoz "robova." U Velikoj Britaniji, Nigel Farage, bivši vođa stranke UKIP, zauzeo je sličan stav. On je uvjeren da kancelarka Merkel predstavlja veću prijetnju europskom miru nego Putin.

Nostalgija protiv nade
S druge strane, čini se da britanska premijerka Theresa May kanalizira Merkel, barem vezano uz njen stil pregovaranja. Njen je prvi veći politički govor uvelike ignorirao lipanjski referendum o Brexitu, uslijed kojeg je i stupila na vlast i obećala je da će zagovarati i poticati suodlučivanje – predstavljanje radnika u upravnim odborima poduzeća – što je ključna sastavnica društvenog ugovora u Njemačkoj. Putin i Merkel fiksne su točke na busoli ne samo u Europi. U SAD-u, republikanski predsjednički kandidat Donald Trump – koji je hvalio Putina "da je dobio najvišu ocjenu vezano uz vodstvo" – nedavno je oštro kritizirao svoju protivnicu, Hillary Clinton, kao "američku Merkel," te je tada započeo Twitter hashtag u kojem je izjednačio kancelarku Merkel i Hillary Clinton.

Poput Marine Le Pen i UKIP-a, Trump je pokušao staviti imigracijsku politiku Angele Merkel u središte političke rasprave. Jedno očigledno tumačenje dihotomije Merkel-Putin je da ona utjelovljuje rodne arhetipove: Merkel favorizira "žensku" diplomaciju i inkluzivnost, za razliku od Putina koji preferira "muško" nadmetanje i sučeljavanje. Još jedno tumačenje je da Putin predstavlja nostalgiju – čežnju za idealiziranom prošlošću – dok kancelarka Merkel predstavlja nadu: uvjerenje da se svijet može poboljšati učinkovitim političkim upravljanjem. Putinovo stajalište je jasno kroz njegova nastojanja za ujedinjenjem Eurazije putem socijalnog konzervativizma, političkog autoritarijanizma i pravoslavne vjere kao nominalne ruke države.

On jedva da je malo ažurirao politički recept koji je ponudio teoretičar iz devetnaestog stoljeća i carski savjetnik Konstantin Pobedonostsev: ortodoksnost, autokracija i nacionalnost. Kancelarka Merkel se pojavila kao protuteža Putinu i globalna ikona, usput, tijekom dužničke krize u eurozoni, kad su ju smatrali prilično nacionalističkom braniteljicom njemačkih ekonomskih interesa te opet tijekom ljeta 2015. kad se suprotstavljala prigovorima na svoju migracijsku politiku tvrdnjama da je Njemačka "snažna zemlja" koja "će uspjeti." 

Spašavanje globalizacije
Naravno, ta "nova" Merkel uvijek je postojala. Godine 2009. ona je otvoreno ukorila bivšeg papu Benedikta jer nije dao "dostatna objašnjenja" o svojoj odluci o povlačenju izopćenja biskupa osporavatelja holokausta; a, 2007., inzistirala je na primanju Dalai Lame, unatoč službenim prigovorima Kine. Merkel i Putin postali su političke ikone upravo u trenutku u kojem se globalizacija našla na prekretnici. Dok Trump, kanaliziranjem Putina, želi alternativu globalizaciji, kancelarka Merkel ju želi spasiti snažnim vodstvom, kompetentnim upravljanjem i predanošću univerzalnim vrijednostima i ljudskim pravima. Globalne ikone u 1920-ima inspirirale su pozive na snažne političke promjene. U današnje vrijeme ta vrsta jezika drži se na distanci. Ali i dalje imamo izbor između inkluzivne integracije i ekskluzivne dezintegracije.

© Project Syndicate, 2016.