Državo, spasi nas od propasti, zavapili su u Zajednici malih i specijaliziranih nakladnika jer se boje da će propasti zbog velikih nakladnika. Morat će tada, kažu, otpustiti svoje zaposlenike, koji će onda postati socijalni slučajevi.

Ostvari li se taj scenarij, ti bivši zaposlenici, a sada osiromašeni roditelji, neće smjeti svojoj djeci nabavljati udžbenike na popularnim razmjenama ili “buvljacima” jer se tamo na izdaje račun. Njihova je ekonomska logika da država treba učiniti sve kako bi im omogućila da svake godine sudjeluju u sigurnom biznisu vrijednom 400 milijuna kuna. One koji su već na rubu propasti, pa razmjenjuju udžbenike, treba opaliti po džepu, smatraju ti porezni orwellovci. Nakladnici nisu socijalna institucija, grmjeli su s govornice na konferenciji za novinare. Njima smeta slobodno tržište, ono na kojem se svatko treba izboriti za svoj dio, a najsretniji bi bili kad bi udžbenike plaćala država, kada bi svaki profesor samostalno birao “najdraži” naslov i kada bi se svake godine pisali novi udžbenici. Takvu povlasticu im je osigurao Dragan Primorac i logično je da ga se sa sjetom sjećaju. U trajnom sjećanju sadašnjoj generaciji osnovnoškolaca ostat će pak problemi s kralježnicom zbog preteških ruksaka punih udžbenika, radnih knjižica, atlasa, vježbenica, bilježnica i drugih potrebnih i nepotrebnih pomagala zbog kojih im roditelji najčešće pred početak školske godine bankrotiraju, a nakladnici profitiraju.