Kraj bogaćenju građevinskih špekulanata

Naknade koje uvodi Zakon o poljoprivrednom zemljištu kada se zemljište prenamijeni u građevinsko svakako su veliki korak naprijed u očuvanju tog iznimno vrijednog resursa

Hrvatska bi vrlo skoro mogla izgubiti dio svoje čarolije, no to neće imati nikakvog negativnog utjecaja ni na turizam ni na gospodarstvo. Štoviše, tome se treba nadati, premda će ta čarolija ponajviše utjecati na dosad enormne profite nekih građevinara. A i omogućit će smanjivanje korupcije. U saborsku proceduru je ovog tjedna ušao Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji, između ostalog, predviđa da investitori plaćaju naknadu kad se zemljište prenamijeni u građevinsko. A do sada se u više navrata dešavalo da se to desi i tako omogući investitorima enormne zarade uz praktički nikakve izdatke. Primjera ima bezbroj, ali podsjetimo se ipak nekih poznatijih. Kako je prije nekoliko mjeseci objavio jedan dnevni list, u prosincu 2005. je poduzetnik Josip Šarko zatražio od zagrebačkog Gradskog poglavarstva da prenamijeni točno navedenih 18 parcela u Resniku iz zelene u građevinsku zonu. Tri mjeseca kasnije je Gradsko poglavarstvo izmjenama GUP-a omogućilo prenamjenu zemljišta u Resniku iz zelene u zonu mješovite gradnje. Nakon toga je Šarko zajedno s Darkom Turopoljcem, također poduzetnikom koji je postao poznat po klađenju s gradonačelnikom Milanom Bandićem, i Ninom Đondićem krenuo u otkup zemljišta. Tako je tvrtka Cirostratus, čiji direktori su Turopoljac i Šarko, kupila 9. ožujka 2007. od Nataše Vučkov i Branke i Anite Klarić 3558 četvornih metara oranice za 66.214 eura, odnosno 18,6 eura po četvornome metru. Šarkova tvrtka Drenovina d.o.o., čiji je direktor Šarko, kupila je u lipnju 2006. od Mire Kramara oranicu od 27.587 četvornih metara za 1,013.689 eura, odnosno 36 eura po kvadratu (dva mjeseca kasnije sklopljen je dodatak ugovoru kojim se cijena povećala za još, u prosjeku, 2 eura po kvadratu) i tako redom…

Porast vrijednosti
Uglavnom, ukupno su partneri otkupili nekih 80.000 kvadratnih metara oranica po cijeni koja se kretala u rasponu iz ta dva ugovora, a na prodaju su ih nudili po 230 eura po kvadratu. Na žalost, u međuvremenu se u medijima nisu pojavili napisi o tome koliko su bili uspješni, no ne treba sumnjati jer je to zemljište, barem prema odluci o donošenju Urbanističkog plana uređenja Resnik II, trebalo biti urbanizirano. U travnju prošle godine je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva dalo suglasnost za dvije prenamjene zemljišta u novom Prostornom planu grada Hvara. Na poluotoku Pelegrin bila je odobrena gradnja turističkih kapaciteta, a zemljište generala Vladimira Zagorca, koji je zemlju kupovao od obitelji Dora Abdumara, inače zaduženog za prostorno planiranje grada Hvara, novim planom postalo je turistička zona. Inače, Zagorčevo zemljište je prije prenamjene bilo poljoprivredno, odnosno bili su to pašnjaci. Gradi li se tamo već sada ili ne nije toliko bitno, ali neupitno je da je zemljište na najsunčanijem hrvatskom otoku iznenada višestruko dobilo na vrijednosti. A je li slučajno baš nekoliko mjeseci prije prenamjene prodano, drugo je pitanje. Naravno da je neupitno pravo svake jedinice lokalne samouprave da sama planira svoj razvoj, jednako kao što je i neupitno pravo svakog poduzetnika da zaradi na svojim poslovnim pothvatima. Ako je netko u stanju prikupiti resurse i dići neboder ili hotel na za to predviđenom mjestu i na tome zaraditi i uredno platiti porez, na to nema nikakvih problema. Međutim, nikako nije u redu da se netko bogati jednim potezom pera, i to na uštrb zajednice. A posebno ako se to bogaćenje može postići utjecanjem na ljude koji donose odluke o prostornim planovima, odnosno gradske i općinske vijećnike. U pomami gradnje u priobalju vrijednost vijećničkog mjesta tako može porasti do neslućenih visina, a tek u Zagrebu… Naravno, takve stvari se teško dokazuju, ali se lako vide i Zakon o poljoprivrednom zemljištu trebao bi tu uvesti značajnog reda.

Dobre veze
Međutim, ne tako da se zbog nekoliko bolesnih stabala spali cijela šuma. A neka rješenja su na tom tragu. Naime, kod uvođenja naknade za prenamjenu zakon bi se mogao tumačiti i tako da osoba koja je naslijedila zemljište mora kod njegove prenamjene u građevinsko platiti značajnu naknadu iako ne mora imati toliko novca. Namjera da se spriječi bogaćenje špekulanata je za svaku pohvalu i treba je poduprijeti, ali bi idealno bilo kad bi se promet nekretninama probalo riješiti na cjelovit način i obuhvatilo ne samo poljoprivredno zemljište, već i zemljište s turističkom namjenom i već postojeća građevinska zemljišta i omogućio transparentni promet nekretninama u zemlji. No, to je već pitanje strategije trgovanja nekretninama i upravljanja prostorom koji u ovoj zemlji još nisu dovoljno razrađeni i upravo zahvaljujući tome postoji ta magija, odnosno čarobna penkala koja omogućuje da istovjetnom zemljištu jednim potpisom poraste cijena nekoliko puta. Naknade koje uvodi Zakon o poljoprivrednom zemljištu definitivno su veliki korak naprijed i u očuvanju tog iznimno vrijednog resursa i u suzbijanju korupcije, no treba doista paziti da taj korak bude rušilački, već konstruktivan. Nije upitno da će se uvijek neko zemljište trebati prenamijeniti jer to zahtijeva razvoj, ali je bitno da se vodi računa da ta prenamjena bude u korist cijele zajednice, a ne špekulanata koji imaju dobre veze u lokalnim tijelima javne vlasti. Ili dobre kumove.

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve