Kad je početkom godine krenuo val smjena dugogodišnjih bankara s čelnih pozicija najmoćnijih banaka odlaskom Franje Lukovića iz Zagrebačke banke, novinski stupci prštali su razlozima i scenarijima.

Dobro pripremljene PR službe imale unaprijed spremna umivena priopćenja o umirovljenjima ili nastavcima karijera izvan banke, no ništa nije moglo zaustaviti žestoke debate o tome koji je moćnik pao u nemilost vlasnika. Nakon Lukovića, otišao je Markus Ferstl iz Hypoa, potom je Tomislav Vuić iz Erstea, a onda i Zdenko Adrović iz Raiffeisen banke nakon 17 godina… Nesumnjivo je da su se nakon pridruživanja jedinstvenom tržištu EU pravila igre za domaće banke promijenila, no važnost banaka ponajprije je promijenilo šest godina recesije.

S kreditnim ciklusom na minimumu jer tvrtke nemaju kapaciteta za novo zaduživanje, građani se još razdužuju, a država ima  ograničenja deficita, lokalni menadžeri premreženi s političarima i velikim (na politiku naslonjenim) tvrtkama, vlasnicima više nisu potrebni.Svi ti razlozi padaju u drugi plan kad se stvari stave u kontekst da je u urušavajućoj ekonomiji jedina konstanta rast loših kredita. Kako se postojeći krediti sve teže otplaćuju, a novih nema da zamaskiraju loše, izvjesno je da kvaliteta onog što skrivaju bankarske bilance ključna tema koja zanima vlasnike. 

Osjetljivi rezultati
U tom svjetlu intrigantni su preliminarni rezultati provjere kvalitete imovine banaka (asset quality review) za Hrvatsku. Oni su ukazali na to da četiri najveće domaće banke iz velikih europskih grupacija, Zagrebačka, PBZ, Erste i Raiffeisen, imaju još potreba za rezerviranjem i to kumulativno oko 200 milijuna eura. Treba napomenuti da je brojka preliminarna i formalno proces u Hrvatskoj još uvijek traje, a službeni rezultati kako su grupacije prošle stres test bit će objavljen tek krajem listopada, s time da zbog osjetljivosti rezultata još nema odluke hoće li se uopće objavljivati detalji po zemljama.

Napomenu treba staviti i na to da kumulativna brojka nikako ne znači da banke jednako moraju izdvojiti rezervacija, a pogrešan bi bio zaključak i da udio u novom trošku relativno ovisi isključivo o veličini banke. Ipak, upućeni ističu da rezultati pročešljavanja bilanci zanimljivo koreliraju s promjenama menadžmenta. To vrijedi za uprave koje su već "preroštane", one o kojima kuloari bruje da su pitanje vremena, ali i onu kojoj su vlasnici dali zeleno svjetlo i za novi mandat.Dvjestotinjak milijuna eura, odnosno milijardu i pol kuna, novih rezervacija osjetit će ponajprije vlasnici banaka na svom profitu, ili bolje rečeno, njegovom izostanku. Radi se o dvije prošlogodišnje neto dobiti čitavog bankarskog sektora pa će novi trošak odgoditi očekivane planove o dobiti iz Hrvatske za najmanje godinu dana. Ne budu li dovoljne akumulirane dobiti banaka, kapitala ima dovoljno, a u konačnici iza domaćih podružnica stoje kapitalno snažne matice koje se imaju prostora prilagoditi novim zahtjevima što znači da stabilnost sustava ne dolazi pod upitnik.

Sasvim je drugo proširi li se priča na čitav domaći bankarski sektor. Iako se stres test i provjera kvalitete banaka radi samo za sistemski važne banke u Europi, primjeni li se metodologija na ostatak sektora procjene govore da se dodatne rezervacije na razini svih banaka u Hrvatskoj mogu približiti brojci od dvije milijarde kuna. Velike to mogu podnijeti, no mali su drugo pitanje pa nije zgorega primjetiti da su se zasad neokrznuto prošli ispod radara. Oko politike i standarda rezerviranja više od godinu i pol traje tihi rat banaka i regulatora, daleko od očiju javnosti. Središnja banka očekivano je zabrinuta koliko još poslovne banke mogu odolijevati urušavanju realnog sektora. Loši krediti rastu, a njihovu pokrivenost rezervacijama trebalo je postepeno podizati sa 42 prema 50 posto što je tražio i MMF. U samo tri mjeseca nakon što su stupila na snagu, stroža pravila klasifikacije donijela su više od dvije milijarde novih rezervacija i dobit je potonula kao kamen. 

Europska pravila stroža
Lobiranje da se pravila olabave ipak nije stalo, a banke su iznosile argumente o manje gušećim europskim standardima za istu stvar, no HNB je ostao nepopustljiv poručivši bankama, da će ako ništa drugo, morati voditi duplu statistiku, ali će barem imati bolje upravljanje rizicima. I možda bi se takva argumentacija mogla smatrati ironičnom, čak i pomalo arogantnom, da nisu došli rezultati provjere bilanci. Oni su crno na bijelo pokazali da su domaća, tako stroga i neumoljiva pravila, ipak osjetno manje oštra od europske metodologije.

Njome Europa pročešljava bilance ne bi li sa velikim zakašnjenjem u odnosu na američke banke pokazala da su kreditori sa Starog kontinenta stabilni i da se u njih može imati povjerenja, jer eto, ne skrivaju nikakvu bolesnu aktivu, ili u najgorem slučaju za nju jamči dovoljno svježeg kapitala.Premda je svaka vijest o rezervacijama razotkrivanje novih problema u bilancama i tako, samo po sebi loša vijest za menadžment banke, potreba za novim rezervacijama velik je argument u korist HNB-a da nadzor nad onima koji realociraju domaću štednju ne može biti (pre)strog.