Godina 2016. završava s neznatno višim prognozama globalnog rasta i inflacije. To djelomično odražava očekivanja velikog novog fiskalnog stimulusa u SAD-u za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa. No, od jednake je važnosti snaga kineskog gospodarstva, gdje poletna industrijska proizvodnja potiče oštro povećanje cijena robe široke potrošnje na globalnoj razini.

Ta je snaga unijela pomutnju u očekivanja da će sedmogodišnji kineski kreditni procvat, tijekom kojeg se omjer duga i BDP-a povećao sa 150% na 250%, neizbježno završiti 2016. godine. Neki zapadni ulagači predvidjeli su krizu bankarskog sektora, uslijed ogromnih nenaplaćenih potraživanja; ostali su očekivali da će predsjednik Xi Jinping, nakon konsolidacije svog političkog položaja, uvesti strukturne ekonomske reforme.

Međutim, gotovo su svi ne-kineski ekonomisti predvidjeli znatno usporavanje, koje će intenzivirati deflacijske pritiske diljem svijeta. Zapravo, dogodilo se suprotno. Zaduživanje središnje i lokalne uprave u Kini vrtoglavo je poraslo: bankovni krediti i krediti banaka u sjeni naglo su porasli: a Narodna banka Kine (PBOC) sve više je davala izravne kredite bankama u državnom vlasništvu potezom koji je doista nalikovao na monetarno financiranje državne potrošnje.  

Prije svega partijski članovi
Nadalje, takve politike sve se više opravdavaju tvrdnjama da Kina ima političke opcije koje nisu raspoložive u zapadnim gospodarstvima. U jednom članku iz srpnja, Sheng Songcheng, Voditelj Statistike u Narodnoj banci Kine, tvrdio je da je "makro okvir u socijalističkoj tržišnoj ekonomiji superioran u usporedbi sa zapadnjačkom ekonomijom," jer "kineska vlada ima znatnu moć po pitanju monetarne i fiskalne politike i nalazi se u položaju da može tražiti optimalnu kombinaciju." U međuvremenu, Xi je možda 2013. godine dao podršku "odlučujućoj ulozi tržišta", no to nije umanjilo njegovo marksističko-lenjinističko oslanjanje na vodeću ulogu države. Shang Fulin, predsjednik Kineske bankarske regulatorne komisije (CBRC) podsjetio je u rujnu vođe banaka da "su oni prije svega partijski članovi i partijski tajnici, a potom predsjednik uprave banke i predsjednici."

Čini se da u hibridnoj socijalističkoj tržišnoj ekonomiji rast potaknut kreditima ne treba biti ograničen zabrinutošću zbog održivosti duga. To je s nekih aspekata točno. Rastuća kineska zaduženost neće dovesti do financijske krize poput one iz 2008. godine. Većina duga nalazi se unutar državnog sustava – primjerice, od poduzeća u državnom vlasništvu do banaka u državnom vlasništvu – i vlada bi mogla jednostavno otpisati nenaplaćena potraživanja i rekapitalizirati banke, financirajući se posuđenim ili štampanim novcem. Umjesto toga, banke bi mogle vječno produžavati rok otplate postojećeg duga, putem vječitog davanja novih kredita za otplatu starih dugova. Naravno, to bi dovelo do potraćenih ulaganja. Doista, u okruženju u kojem banke ne uspijevaju uvesti stroga proračunska ograničenja financijski neodrživim tvrtkama te u sustavu planiranja koji nije u stanju nametnuti alternativnu učinkovitu disciplinu, Kina je već preplavljena stambenim blokovima u gradovima srednje veličine koji nikad neće biti nastanjeni i velikom prekapacitiranošću u teškoj industriji.

No, kako odgovaraju neki kineski kreatori politika, svaki proces rasta uključuje traćenje: britanski i američki željeznički procvat u devetnaestom stoljeću doveo je do ogromne prekapacitiranosti i gubitaka ulagača čak i dok je poticao gospodarsku transformaciju. U Kini bi također ogromno traćenje moglo biti kompatibilno s brzim rastom.  Pretpostavimo da se cijelo tromjesečje kineskih kapitalnih ulaganja – koje trenutno iznosi oko 44% BDP-a – potrati: to bi značilo da Kinezi bespotrebno žrtvuju 11% BDP-a u izgubljenoj potrošnji: ali ako se preostalih 33% BDP-a dobro uloži, još uvijek bi moglo doći do brzog rasta. Međutim, usprkos očiglednom traćenju, Kina ima i velik broj ulaganja s velikim povratom – u izvrsnu urbanu infrastrukturu najvećih gradova te u automatiziranu opremu privatnih tvrtki kao odgovor na rast realnih plaća. 

Politička proturječja
Kineska socijalistička tržišna ekonomija ima i ograničenja, no ona se nalaze na strani obveza u bilancama stanja banaka, ne na strani imovine. Ako imovina banaka premašuje 300% BDP-a – više od 30 bilijuna američkih dolara – tada to mora također premašivati kombinacija bankarskih depozita, bankovnih obveznica, proizvoda za upravljanje bogatstvom ili ostalih obveza banke koje tvrtke ili pojedinci smatraju imovinom. Ono što ti ulagači čine sa svojim holdingom od ključne je važnosti. Ako premjeste svoj novac u inozemstvo, upravljani devizni tečaj postat će neodrživ: čak i kineskih 3 bilijuna američkih dolara deviznih rezervi, što je pad s iznosa od blizu 4 bilijuna američkih dolara u 2014. godini, doimaju se neznatnim iznosom u usporedbi sa 30 bilijuna američkih dolara financijske imovine.  

Povrh toga, u gospodarstvu otvorenom za trgovinu i izravna ulaganja, kako prema unutra tako i prema van, postoje brojne mogućnosti za prikrivanje kratkoročnih protoka financijskog kapitala na tekućem računu i putem operacija dugoročnih ulaganja. Brzi rast kredita stoga se 2016. godine podudarao sa strogim restrikcijama na protok kapitala, a to će se dodatno vjerojatno događati u 2017. godini. Alternativa bi bila politika koja bi dopustila pad deviznog tečaja. No tu postoji rizik od agresivne reakcije protekcionističke Trumpove administracije i moglo bi dovesti do inflacije koja se sama pojačava dok štediše pokušavaju potrošiti svoj novac prije nego što on izgubi vrijednost. Čak je i hibridna socijalistička tržišna ekonomija suočena s ograničenjima ako i ona želi biti otvorena ekonomija. Izražena proturječja među različitim stajalištima u kineskoj politici postaju sve izraženija.

Gubitak radnih mjesta
Korjen tih proturječja je u nedostatku čvrstih proračunskih ograničenja – bilo u obliku tržišne ili planirane ekonomije – na poduzeća u državnom vlasništvu i lokalne uprave. A prepreke reformi su političke: nespremnost za suočavanje s gubitkom radnih mjesta u poduzećima u državnom vlasništvu te radikalna decentralizacija donošenja gospodarskih odluka u konkurentskim gradskim i provincijskim upravama. Optimistični scenarij je da će otvaranje radnih mjesta u privatnom sektoru i brzo starenje stanovništva uzrokovati pad nezaposlenosti što će doprinijeti da zaštita zaposlenja postane manje goruće pitanje – te učiniti reformu politički prihvatljivijom. Pesimistični scenarij je da će strukture s političkom vlasti zauvijek onemogućavati reformu. Izvan kineskog sustava vlasti nemoguće je znati koji će pristup usvojiti kreatori politika. No što duže traje kreditni procvat, manje je vjerojatno da će Kina postići glatku tranziciju prema ekonomskoj održivosti.

© Project Syndicate, 2016.