Koliko god bilo strašno svjedočenje bivšeg premijera pred Povjerenstvom za privatizaciju Ine, koji je ustvrdio kako su svi sve znali te time zapravo doveo u pitanje legitimitet rada cijele Vlade te postavio temelje za doista užasne teze o načinu vladanja u Hrvatskoj, ipak to nije bila najstrašnija vijest. Daleko strašnije je pitanje koje je postavila Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, analizirajući Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2011. do 2013. godine: može li se hrvatskim vladama vjerovati?

Lanjski promašaj
Ugledna znanstvenica je podsjetila na sličan dokument – Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2010. do 2012. godine, koji je Vlada objavila prošle godine. Taj dokument se već sada pokazao potpuno promašenim i nerealnim: primjerice, planirani deficit za ovu godinu realiziran je već u prvoj polovici pa će godina završiti s barem 14 milijardi kuna deficita. U ovoj godini je bio planiran deficit opće države od 2,3 posto, a bit će 4,6 posto bruto domaćeg proizvoda. U prvim smjernicama je za iduću godinu bio planiran deficit 2,2 posto BDP-a, za 2012. 1,4 posto, da bi u novim smjernicama taj postotak narastao na 4,8 posto za 2011., odnosno 3,2 posto za 2012. godinu. To su promašaji više od sto posto, što je apsolutno alarmantno. Istina, ne može se uvijek sve predvidjeti. Uvijek može doći do poplave, potresa ili cunamija koji će razrušiti neke industrijske pogone ili ugroziti turizam kao jednu od ključnih gospodarskih grana pa zbog toga dođe do smanjenja rasta gospodarstva, što opet rezultira smanjenim prihodom proračuna i onda dođe do potrebe za daljnjim zaduživanjem. Istina, Hrvatska je imala poplava u kojima je bila zabilježena znatna materijalna šteta, no to nije bilo katastrofalnog opsega. Turistička sezona je bila najbolja u povijesti, barem tako tvrde Ministarstvo turizma i Hrvatska turistička zajednica. Potresa isto nije bilo, a ni cunamija. Jedina izlika za lošije rezultate od planiranih bila je globalna gospodarska kriza, no za nju se već dugo znalo da dolazi, a k tome hrvatsko gospodarstvo ipak nije toliko izvozno orijentirano da bi pad potražnje za našim proizvodima uzrokovao toliko pad BDP-a. No u planiranju je Vlada očito bila daleko optimističnija nego što su pokazali konačni rezultati. Samo u 2009. godini bila su tri rebalansa, a proračunski deficit porastao je sa 2,3 milijarde na 9,3 milijarde kuna – više od četiri puta. Već se tu moglo postaviti vrlo legitimno pitanje je li tu bila riječ o lošem planiranju ili se novac odlijevao ne znamo kamo? Trećeg rješenja nema, a nijedno od ova dva nije baš ohrabrujuće za hrvatske porezne obveznike. A još manje za potencijalne investitore koji sigurno pri planiranju uzimaju u obzir i strateške dokumente Vlade. Konačno, na temelju tih dokumenata planiraju troškove pokretanja i isplativost potencijalnih projekata, a u takvim kalkulacijama su onda iznenadni potezi poput povećavanja PDV-a ili uvođenja harača vrlo, vrlo neugodna iznenađenja.

Prodavanje magle
I tu se povjerenje neizostavno gubi sa svim pratećim neugodnim posljedicama. Za svaku je pohvalu da Vlada objavljuje strateške dokumente sa svojim projekcijama, no to nema puno smisla ako se svaka od tih projekcija pokazuje pogrešnom. U svakoj zemlji bi najbolje informirana o svemu što se zbiva trebala biti Vlada i onda bi se na njezine procjene trebalo moći osloniti. Ako se umjesto procjena javnosti nudi Potemkinova sela, ne može se očekivati nikakva nova ulaganja, a bez novih ulaganja teško je očekivati bilo kakav daljnji gospodarski razvoj zemlje. U mutnu vodu svatko ulazi polako i nikom ne pada napamet skakati. Jedina iznimka su oni koji znaju što mogu očekivati i znaju da će im se to isplatiti, odnosno znaju koliko je voda duboka i gdje se nalazi kamenje na kojem će se moći malo odmoriti kada se umore od plivanja. I upravo je tu jedan od temeljnih problema kad je riječ o bilo kojoj gospodarskoj aktivnosti u Hrvatskoj. Neprecizno planiranje jednostavno mora rezultirati nepreciznom realizacijom, a to dovodi do kaosa u kojem se svatko bori kako zna i umije i uvijek su neki jednakiji od drugih. Možda je to na kratku stazu prihvatljivo i može rezultirati nekakvim ulaganjima, ali dugoročno je većini investitora takva situacija neprihvatljiva i teško je graditi bilo kakve poslovne planove na projekcijama koje nemaju veze sa stvarnošću. U Potemkinovim selima se ne može očekivati ništa više od propuha, a od propuha se ne može živjeti. Jedina dobra stvar u ovoj priči je da su u najnovijim smjernicama ipak za iduće tri godine predviđene niže stope rasta BDP-a, koji bi u idućoj godini trebao biti 1,5 posto, a zatim iduće dvije godine rasti po pola posto godišnje. To ne izgleda nemoguće i treba se nadati da će se moći dosegnuti, no pitanje je kako i koliko se može takvim procjenama vjerovati nakon golemih promašaja u prijašnjim smjernicama?

Sjetimo se devedesetih
A ako se Vladi ne može vjerovati na takvim, općim stvarima, kako vjerovati u njezinu odgovornost i objektivnost u nekim drugim, puno konkretnijim i životnijim situacijama, kao što je, primjerice, izvršavanje obveza? Ne treba gledati daleko u prošlost, dovoljno se prisjetiti situacije kasnih devedesetih godina kad je Vlada nekima plaćala, a drugima nije za isporučene robe i usluge, zbog čega je Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima Vlada nije bila najpouzdaniji partner.

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa