Dok financijski problemi središnjih vlada muče mnoga gospodarstva, kriza se razvija u mnogim regionalnim vladama diljem svijeta. Od Španjolske do Kine, od SAD-a do Italije, regionalne, savezne, provincijske i gradske uprave suočavaju se s golemim financijskim izazovima. Više razine vlasti našle su se u škripcu jer moraju spašavati nesolventnu lokalnu upravu, pa bi moglo doći do pada vrijednosti državnih obveznica. U Španjolskoj, Italiji i Kini taj težak zadatak pada na leđa državne vlasti, a teret američkih gradova na leđa saveznih država.Postoje brojne sličnosti između zemalja u pogledu naravi i uzroka tih lokalnih fiskalnih nevolja. Mjesni dužnosnici porast prihoda tijekom procvata iskoristili su za financiranje omiljenih projekata te povećanje plaća i beneficija, a nisu razmišljali o budućim troškovima. Kad je nastupila kriza, prihodi i subvencije središnje vlade su pali, a računi su došli na naplatu. Kreativno je računovodstvo ublažilo pravi razmjer problema, a sad je došlo vrijeme za konačni obračun.Kako bi financirala lokalne tvrtke, kineska je lokalna uprava pomoću financijskih mehanizama lokalne vlade zaobišla zabranu izravnog kreditiranja. U Španjolskoj je krah tržišta rada i nekretnina uništio prihode. Kruže glasine o neizbježnoj propasti Sicilije, čiji je guverner odstupio s vlasti jer je kreditiranje drastično poraslo nakon što je Rim smanjio financijsku pomoć. Radna skupina kojom supredsjeda bivši čelnik Saveznih rezervi Paul Volcker istaknula je da će nepodmireni troškovi za mirovine i zdravstvo ograničiti srednjoročne i dugoročne izglede američkih saveznih država.

Zamke jednostranačke vlade
Kalifornijska financijska kriza pruža uvid u stanje regionalne vlasti diljem svijeta. Tri su kalifornijska grada nedavno proglasila bankrot: Stockton, dosad najveći američki grad koji je proglasio bankrot, San Bernardino, drugi po veličini, te Mammoth Lakes. Navodno je Compton sljedeći, a većina upućenih smatra da će ih biti još.Toj saveznoj državi prijeti još jedan veliki proračunski deficit, no proračun guvernera Jerryja Browna ove je godine uključio značajan porast potrošnje. Brownova izborna inicijativa koja kreće u studenome ove godine povećat će kalifornijsku poreznu stopu na osobni dohodak na 13,3 posto, što je najveća stopa u SAD-u. Brown tvrdi da će povećanje poreza biti privremeno, no trajat će sedam godina. Tvrdi i da se oštro okomio na dobro plaćene i moćne sindikate zaposlenika javnih službi tako što je ispregovarao smanjenje plaće od pet posto, no pokazalo se da je zapravo riječ o neto smanjenju od 1,6 posto u zamjenu za petpostotno smanjenje radnih sati. Gradovi proglašavaju bankrot kako bi izbjegli pritisak eksponencijalna rasta mirovinskih i zdravstvenih troškova. Za razliku od državne razine, gradovi su čak ukinuli temeljne usluge, pa je tako došlo do smanjenja broja zaposlenih u policiji i vatrogastvu za 20 posto. Bankrot bi lokalnoj upravi omogućio reprogramiranje duga u obveznicama te joj možda omogućio reprogramiranje duga za mirovine i zdravstvenu skrb (to ovisi o sucu koji odlučuje o bankrotu). Od države bi se očekivalo da od lokalne uprave koja je bankrotirala preuzme temeljne javne usluge, no i sama je država u teškoj financijskoj krizi. Jedan od najvećih problema gradova jest to što je država ograničila subvencioniranje lokalne vlasti.

Unatoč tome, Brown je Kaliforniju uključio u gradnju posve nepotrebne brze željezničke linije između San Francisca i Los Angelesa. Kako bi se troškovi smanjili sa 100 na 68 milijardi dolara, iskoristit će se neke postojeće standardne linije, što će vjerojatno udvostručiti vrijeme putovanja od Los Angelesa do San Francisca, na pet ili šest sati. Kalifornija vjerojatno neće moći podmiriti cijeli projekt, pa će prva faza gradnje u rijetko naseljenoj Središnjoj dolini biti gotovo beskorisna. Ako se projekt nekako i uspije dovršiti, bit će riječ o liniji koja neće biti odveć brza, a iscijedit će nužno potrebna sredstva iz drugih ključnih vladinih usluga u sljedećih nekoliko desetljeća.Ovakve nesretne epizode otkrivaju važne pouke. Jednostranačka vlada dovodi do slabljenja odgovornosti te potiče neumjerenost. Kalifornijskim zakonodavstvom već desetljećima upravlja Demokratska stranka, a rukovodi se najmoćnijim interesima stranke: sindikatima radnika u javnome sektoru, borcima za zaštitu okoliša, parničarima te sindikatima učitelja. Osmislili su iznimno napredan društveni eksperiment: iako čini tek 12 posto stanovništva SAD-a, Kalifornija ima više od 30 posto korisnika socijalne skrbi. Od sredine osamdesetih do 2005. broj stanovnika u Kaliforniji povećao se za 10 milijuna, a broj primatelja zdravstvene skrbi za socijalno osjetljive građane porastao je za sedam milijuna. Broj obveznika poreza na dohodak porastao je za samo 150.000, a broj zatvorenika za 115.000. Kalifornijski porez na dohodak nije samo nekonkurentski visok nego je i dohodak nesiguran. U vrijeme gospodarskog i burzovnog rasta dohodak se slijeva znatno brže nego što se prihodi povećavaju zbog vrlo napredna poreza na dohodak (u dobrim vremenima najbogatijih je jedan posto plaćalo otprilike polovicu ukupna državnog poreza na osobni dohodak).

Udar na sudstvo i obrazovanje
Zakonodavna tijela troše kao da će dohodak vječno rasti, a onda zbog neizbježne recesije i propasti tržišta dionica država zapadne u krizu. Taj je napredni društveni eksperiment već tako ozbiljno skrenuo s puta da država najpotrebitijima više ne može pružati temeljne usluge, od sudstva do obrazovanja. Ne iznenađuje činjenica što kalifornijsko gospodarstvo, koje je ranije ostvarivalo bolje rezultate od ostatka SAD- a, danas podbacuje. Stopa nezaposlenosti od 10,8 posto gotovo je za trećinu veća od državnoga prosjeka te od svih drugih saveznih država, osim Nevade i Rhode Islanda. Kalifornija je i dalje jaka u tehnologiji, zabavnoj industriji i poljoprivredi, no građani i političari morali bi pažljivije usmjeravati usluge.Trebalo bi reformirati porezni sustav, uvesti niže stope na široj bazi gospodarske aktivnosti i stanovnika (polovica njih gotovo ne plaća nikakav porez na dohodak) te modernizirati neučinkovite državne programe radi smanjenja potrošnje i ostvarivanja boljih rezultata. Nije slučajnost što je upravo to savršen lijek za prenapuhane, zadužene središnje i regionalne vlade diljem svijeta.

© Project Syndicate, 2012.

Michael Boskin, profesor je ekonomije na Sveučilištu Stanford i suradnik Instituta Hoover, a od 1989. do 1993. godine bio je voditelj Vijeća savjetnika u gospodarstvu predsjednika Busha