Kako se HDZ opet ‘poigrao’ sa sindikatima

Autor: Ksenija Rukavina , 28. rujan 2007. u 06:30

Tvrdnje sindikata da neće odusti od prosvjeda javnost više ne može percipirati

Spin doktore HDZ doista treba pohvaliti. Nakon sastanka s premijerom, potpredsjednik Vlade Damir Polančec slavodobitno je izjavio kako je sa sindikatima postignut dogovor da radničkih prosvjeda uoči izbora neće biti iako je, ako je vjerovati sindikatima, takav zaključak posve bespredmetan. Nije toliko važno što su u srijedu Ozren Matiješević, koordinator sindikalnih središnjica, Krešimir Sever iz NHS-a, te najglasnija Ana Knežević iz SSSH, negirali bilo kakav dogovor o ustručavanju od prosvjeda jer javnost tu poruku više neće i ne može percipirati.

Osobne trzavice
No u ovoj priči uopće nije važno hoće li radnici uoči parlamentarnih izbora izaći na ulice i u kojem broju, već percepcija sindikata kao uvaženog socijalnog partnera. A što aktualni premijer, odnosno njegova politička stranka, misle o njima, nikad nije bilo jasnije. Sindikati, tj, njihove osobne trzavice krive su jer još nema Zakon o trgovini, diplomatski se neki dan izvukao Sanader nakon prozivke kardinala Bozanića. Dok nema zajedničkog stava sindikata o minimalcu, Vlada, a ni Sabor, ne mogu ga izglasati. Na takav povlađivački odnos sindikati upozoravaju već mjesecima, ljutiti i zbog tretmana u Gospodarsko-socijalnom vijeću. A ne može se reći da su hrvatski sindikati nevini ili pak naivni. Bez ustručavanja se može zaključiti da ni sami još ne znaju što znači istinski socijalni partner. Partner ne zabija drugom nož u leđa i ne krivi druge za nered ispred svog praga. Kvalitetni se sindikalizam, naučili bi da su slušali međunarodna iskustva, gradi na principima međusobnog uvažavanja, tolerancije, otvorenosti prema vlastitom članstvu i javnosti. Koliko se sindikalni čelnici uvažavaju međusobno i gdje završava prag njihove tolerancije? Vrlo teško pitanje, na koje nema jednostavnog odgovora. Nesuglasice, proporcionalno različita stajališta, potpuno neusuglašeni ciljevi, dumping sindikalnim članarina, otimanje članova, ali i cijelih podružnica, ulagivački odnos naspram politike, teške riječi… sve to odlikuje međusobne odnose šest sindikalnih središnjica. Ili da skratimo, toliko je zle krvi među njima poteklo, ostavivši duboke brazde na jedinom socijalnom partneru koji pred Vladom i poslodavcima zastupa interese radnika. O otvorenosti prema članovima ne treba ni govoriti. U sindikalnim krugovima nedavno se pročuo trač o jednoj sindikalistici koja je bila spremna braniti čast svoje podružnice šakama jer se jedna članica “usudila” priupitati gdje završava članarina koja se svakog mjeseca izdvaja od plaće radnika.

Zamagljivanje i demagogija
U samoj biti sindikalnog prepucavanja može se govoriti i o sukobu različitih koncepcija. Jer jedni žele pozicionirati svoje središnjice kao vjerodostojnog i odgovornog socijalnog partnera, a drugima je njihova funkcija samo paravan za iskaljivanje vlastitih frustracija. Ovi potonji nerijetko koriste moralno upitne metode zamagljivanja očiju i/ili demagogije, a zapravo ne žele prihvatiti odgovornost za istinski dijalog sa socijalnim partnerima o kojima ovisi sudbina i status radnika. I kako je jednom prilikom naglasila sada već bivša sindikalistica Vesna Dejanović, “dijalog snagom argumenata, a ne argumentom snage, bitna je razdjelnica među nama”. “Naravno da sindikati imaju i argument snage, no on je ipak krajnje sindikalno sredstvo borbe, a ne prvo i jedino. No za kvalitetan dijalog potrebno je znanje, kompetencija, povjerenje koje se gradi na vjerodostojnosti i odgovornosti, kako među socijalnim partnerima, tako još više među sindikatima”, rekla je Dejanović kada je odlazila iz Saveza prije nešto više od godinu dana.

Kunstov umor od borbe za radnike

A da sindikati mogu dobro umoriti čovjeka, dokazuje i Boris Kunst. On pak tvrdi da više nema snage za nastavak rada u URSH ili pak GLAS HR i ulazi u politiku. Njegove političke aspiracije javnosti nisu neka novost, ali da će se priključiti HDZ-u, što su neki mediji objavili, ipak jest. Iako je riječ o čovjeku koji je prije pet godina tvrdio da je HDZ-ova vlast nemoralna, a 1998. je prosvjedovao protiv politike te stranke, već sutra bi se, ako se informacija da ulazi u HDZ pokaže točnom, mogao naći na njihovoj listi. Kunst sve do prije nekoliko mjeseci nije krio da želi u politiku, a nakon toga u diplomaciju. Lijep završetak jedne sindikalne karijere. Tko će nakon njega preuzeti vodstvo URSH i fantomskog GLAS HR nije ni važno. Jer sindikatima kakve mi danas imamo radnici su zadnji na pameti. A očito i Vladi.

Komentirajte prvi

New Report

Close