Nije nikakva novost da bogati imaju više političke moći od siromašnih, čak i u demokratskim društvima u kojima svi na izborima imaju pravo glasa.

Međutim, dva politologa, Martin Gilens sa sveučilišta Princeton i Benjamin Page sa sveučilišta Nortwestern University nedavno su iznijeli zapanjujuća saznanja za Sjedinjene Američke Države koja imaju dramatične implikacije za funkcioniranje demokracije, kako u SAD-u, tako i u ostatku svijeta. Istraživanje ovih dvaju autora temelji se na prethodnim radovima Gilenda, koji je od 1981. do 2002. godine marljivo prikupljao rezultate upitnika koji se sastoji od oko dvije tisuće gospodarsko-političkih pitanja. Istražili su je li američka savezna vlada usvojila sporne mjere unutar četiri godine od službeno provedenog istraživanja javnog mnijenja te pratili koliko su njihovi ishodi bliski željama glasača s različitih razina prihodovne ljestvice.

Promatrane u izolaciji, želje "prosječnog" glasača, odnosno glasača koji se nalazi na sredini prihodovne ljestvice, naizgled imaju istaknuto pozitivan utjecaj na konačni odgovor vlade. Dakle, veći su izgledi da će se u konačnici provesti mjera koju prosječni glasač priželjkuje.No, Gilens i Page primjećuju kako to daje varljivo pozitivan dojam o reprezentativnosti vladinih odluka. Želje prosječnog glasača o većini javnih pitanja ne razlikuju se mnogo od želja pripadnika gospodarske elite. Primjerice, obje skupine podupiru jake obrambene snage i zdravu privredu. Bolji ispit bi stoga bio provjeriti što vlada radi kada ove dvije skupine imaju suprotne poglede na isto pitanje.

Različiti interesi
U tu svrhu Gilens i Page usporedili su želje prosječnih glasača sa željama pripadnika gospodarske elite, koje su definirali kao pojedince u gornjih deset posto prihodovne ljestvice, ne bi li uvidjeli koja skupina glasača je utjecajnija. Otkrili su da važnost stavova prosječnih glasača pada na potpuno nevažnu razinu, dok se mišljenja pripadnika gospodarskih elita i dalje uvelike uvažavaju.Implikacije su jasne: kada se interesi elite razlikuju od interesa ostatka društva, gotovo isključivo njihovo je mišljenje ono koje se smatra važnijim. (Kako Gilens i Page objašnjavaju, stavove 10 posto najbogatijih trebali bismo promatrati kao približni prikaz stajališta najbogatijih, recimo, najbogatijih jedan posto – istinske elite).Gilens i Page slične su rezultate pronašli i u usporedbama prosječnih glasača s organiziranim interesnim skupinama koje imaju snažan utjecaj na formiranje političke svakodnevnice. Ističu kako "stav javnosti prestaje biti važan" čim se u obzir počnu uzimati stavovi i želje interesnih skupina i bogatih Amerikanaca. Ovi obeshrabrujući rezultati primoravaju nas da se zapitamo kako političari koje ni najmanje ne zanimaju interesi goleme većine njihovih birača uopće pobijede na izborima i još važnije, kako budu izabrani u drugi mandat, a sve vrijeme u biti rade po željama najbogatijih pojedinaca?

Uspon religiozne desnice
Dio objašnjenja jest da većina glasača ne shvaća ni osnovna načela djelovanja političkog sustava i činjenice da je on priklonjen gospodarskoj eliti. Gilens i Page naglašavaju kako njihova saznanja ne ukazuju na to da prosječnom građaninu zbog vladinih odluka pada životni standard. Dapače, obični građani često dobiju ono što žele, ali uglavnom zahvaljujući činjenici da im se želje podudaraju sa željama elite. Zbog ove korelacije preferencija navedenih dvaju skupina glasačima je katkad teško razlučiti kome su pojedini političari naklonjeni.

Međutim, drugi, opasniji dio odgovora možda počiva u strategijama kojima politički vođe pribjegavaju ne bi li došli na vlast. Naime, političar koji prvenstveno predstavlja interese gospodarske elite mora pronaći neki drugi način da se svidi javnosti. Takvu alternativu pružaju politika nacionalizma, sektaštva i identiteta, politika koja se temelji na kulturalnim vrijednostima i simbolizmu umjesto na pitanjima od životne važnosti. A kada se politička borba vodi na tom polju, izbore dobivaju oni koji su najtalentiraniji za pobuđivanje naših latentnih kulturalnih i psiholoških označitelja, a ne oni koji najbolje zastupaju naše interese. Slavna je izjava Karla Marxa kako je religija "opijum za mase". Ono što je time mislio jest da vjerski osjećaji i stavovi katkad uspješno prikrivaju materijalne tegobe koje radnici i ostali potlačeni svakodnevno osjećaju na vlastitoj koži.

Na sličan način uspon religiozne desnice i kulturalni rat oko "obiteljskih vrijednosti" i ostalih pitanja oko kojih se društvo cijepa na dva dijela (kao što je imigracija) služe u svrhu izolacije američke politike od naglog porasta gospodarske nejednakosti koji se događa još od 1970-ih. Kao posljedica toga, konzervativci su se uspjeli održati na vlasti usprkos činjenici da zagovaraju gospodarsko-društvene mjere koje se protive interesima srednjeg i radničkog sloja. Politika identiteta je zlokobna jer povlači granicu oko povlaštenih skupina te zahtijeva isključenje svih ostalih: iz drugih zemalja, drugih vjeroispovijesti, vrijednosti ili nacionalnosti. Ovo se najjasnije viđa u neliberalnim demokracijama poput Rusije, Turske i Mađarske. Kako bi ojačali glasačku bazu, čelnici u tim zemljama neumoljivo se pozivaju na nacionalne, kulturalne i vjerske simbole. 

Korumpirani režimi
Time nerijetko razjare strasti usmjerene protiv vjerskih i nacionalnih manjina. Za režime koji predstavljaju gospodarske elite (i koji su nerijetko korumpirani do same srži), ovakva se igra na izborima i te kako isplati.Rastuća nejednakost u razvijenim svjetskim gospodarstvima, kao i zemljama u razvoju, nanosi dakle dva udarca demokratskoj politici. Ne samo što vodi u daljnju obespravljenost srednjeg i nižeg sloja, nego i kod elite potiče otrovnu politiku sektaštva. 

© Project Syndicate, 2014.