Kako ograničiti kredite za kupnju nekretnina

Autor: Adair Turner , 07. siječanj 2014. u 22:00

Političari bi mogli nametnuti više kapitalne zahtjeve na zajmove za kupnju nekretnina ili uvesti ograničenja zajmoprimcima u smislu omjera zajmova prema dohotku.

Bivši američki ministar financija Larry Summers nedavno je uzrokovao pomutnju upozorivši na ustrajnu gospodarsku stagnaciju naprednih gospodarstava.

Podaci mu govore u prilog, mora se priznati, stopa gospodarskog rasta u SAD-u i Velikoj Britaniji doista se poboljšala, dok se gospodarstvo eurozone više ne steže, a japansko pokazuje određene pomake u smislu odgovora na "abenomiju". Međutim, globalni oporavak i dalje je krajnje krhak, a napredna gospodarstva i dalje postižu rezultate na razini od samo 10 do 15 posto predkriznih trendova rasta. 

Otpisi dugova
Nije teško shvatiti zašto je oporavak dosad tako anemičan. Prekomjerno gomilanje privatnih dugovanja prije krize i kasniji pokušaji smanjenja financijske poluge značajno su oslabjeli potražnju.Iako fiskalni deficiti mogu doprinijeti jačanju potražnje istodobno je njihova posljedica i porast javnog duga. Financijska poluga nije nestala nego se jednostavno premjestila u javni sektor, čime je stvoreno dužničko opterećenje koje bi moglo potrajati dugi niz godina, pa čak i desetljećima.

Uklanjanje tih dugovanja zahtijevat će povelike otpise duga ili trajnu monetizaciju. No, kako je i Summers primijetio, zabava koja je prethodila ovom teškom poslijekriznom mamurluku nije, u pogledu realnog rasta bila baš tako pretjerana. Kreditni obujam i cijene kapitala su se popele u vrtoglave visine, ali tržišta rada nisu se pregrijala, realna zarada u mnogim je naprednim gospodarstvima ostala na istoj razini, a stopa inflacije bila je zapanjujuće stabilna. Nominalna potražnja rasla je po godišnjoj stopi od oko 5 posto usprkos godišnjem kreditnom rastu od 10 posto ili čak više. Danas se isti obrazac ponavlja u brojnim gospodarstvima u usponu, najprimjetnije u Kini. Premda kreditni rast nadaleko nadmašuje nominalni rast BDP-a, financijska poluga se povećava. A čini se da je usto potreban sve veći kreditni intenzitet rasta BDP-a kao jamstvo da gospodarski rezultati ostanu u skladu s potencijalima. Navedeno je naznaka ozbiljne nedoumice: dok je rast financijske poluge naizgled nužan, neizbježno vodi prema krizi i recesiji. Zapravo za gospodarski rast i nije potreban visoki kreditni rast jer on ne igra izravnu ulogu u financijskoj potrošnji niti investicijama.

Udžbenici iz ekonomije često opisuju kako kućanstva polažu novac u banke, koja zatim novac pozajmljuju poduzećima u sklopu financiranja kapitalnih ulaganja. Međutim, ova je priča u velikoj mjeri fikcionalna jer takvi zajmovi s vro malim udjelom sudjeluju u ukupnom broju. Umjesto toga velikim dijelom bankovnih ulaganja financira se kupnja postojećeg kapitala, osobito komercijalnih ili stambenih nekretnina, čija je vrijednost uglavnom odraz vrijednosti zemljišta na kojemu se nalaze. Takva financiranja postojećeg kapitala ne potiču izravno ni ulaganja niti potrošnju. No potiču rast cijene kapitala, zbog čega zajmodavci i zajmoprimci dobivaju dojam da je kreditni rast kako siguran, tako i poželjan.Zajmovi s ciljem financiranja postojećeg kapitala, osobito na tržištu nekretninama, stoga mogu odigrati asimetričnu ulogu u realnom gospodarstvu. Premda nemaju velik utjecaj na potražnju, proizvodnost i cijene tijekom razdoblja procvata, posljedice su im dužničko opterećenje, smanjenje financijske poluge i smanjena potražnja u poslijekriznom razdoblju. 

Smanjena potražnja
U tom kontekstu političari bi morali naučiti razlikovati između različitih kategorija duga. Primjerice, mogli bi nametnuti više kapitalne zahtjeve na zajmove namijenjene kupnji nekretnina ili uvesti izravna ograničenja zajmoprimcima u smislu omjera zajamova prema vrijednosti ili zajmova prema dohotku. Navedene mjere pripomogle bi smanjenju kreditnog intenziteta rasta, čime bi ublažile i prijetnju dugoročnoj gospodarskoj stabilnosti. Usprkos svemu, problem smanjene potražnje mogao bi ustrajati. Iako spomenuto kreditiranje ne potiče izravno potražnju za novo proizvedenim dobrima i uslugama, moglo bi je potaknuti neizravno stvaranjem neodrživih učinaka obilja jer bi ponukalo građane na povećanu potrošnju budući da bi imali dojam da su bogatiji. Ograničenje kreditiranja koje potiče poskupljenje nekretnina moglo bi dovesti do snižene nominalne potražnje.

Ograničenje potražnje za ovom kategorijom kredita smanjilo bi stvarnu kamatnu stopu. No ne možemo pretpostaviti da bi to potaknulo deflacijski učinak smanjenih učinaka bogatstva. Stoga nam ostaje temeljno pitanje: postoji li nešto u vezi suvremenih gospodarstava zbog čega je dostatni rast potražnje nemoguć bez nanošenja štete kreditnom rastu?Povećanje nejednakosti jedan je od pokretača ove očigledne "potrebe za kreditom". Naime, bogatiji pojedinci skloniji su štedjeti nego siromašniji. Kako se bogati sve više obogaćuju, rast potrošnje mogao bi pasti ukoliko financijski sustav ne iskoristi svoju ušteđevinu za kreditiranje razmjerno siromašnih. Međutim, veći dio ovih dugovanja mogao bi se pokazati neodrživim. 

© Project Syndicate, 2013.

Komentirajte prvi

New Report

Close