Zadnji dani prosinca ponudili su doista spektakularnu dimenziju u poimanju termina “darivanja” zahvaljujući Jutarnjem listu koji je objavio ugovor Nediljka Matića, bivšeg ravnatelja Pučkoga otvorenog učilišta u Zagrebu. U usporedbi s drugim menadžerskim ugovorima ovaj je, posebno kad se usporedi razina odgovornosti i složenosti posla, vjerojatno najbolji u Hrvatskoj, a možda i na kugli zemaljskoj. Prema podacima objavljenim u tisku ugovor je imao niz spektakularnih odredbi, počevši od ministarske plaće (dvadesetak tisuća kuna) vezane uz srednji tečaj eura, pravo na godišnji novčani bonus, plaćeno osiguranje od nezgode, službeni automobil, pravo na korporacijsku karticu, mobitel pa sve do otpremnine. Ako ravnatelj ne bi u roku od 30 dana prihvatio novi ponuđeni ugovor o radu, dobio bi pravo na otpremninu od 24 mjesečne plaće, a radni odnos bi mu prestao nakon otkaznog roka od tri mjeseca. U ovoj je odredbi nadmašen čak i ministarski status – ministri imaju pravo na plaću šest mjeseci nakon isteka mandata, i to bez otpremnine.

Tko vodi obrazovne institucije?
Ovaj ravnatelj POU samo je nastavio praksu svog prethodnika Zorana Vlašića koji je također imao spektakularni ugovor s vrlo zanimljivim odredbama. Prethodniku nije bilo dovoljna ministarska plaća, on je imao gotovo dvostruko višu, još je i zaposlio brata i sina i šogoricu u ovoj obrazovnoj instituciji, a vjerojatno bi još bio na mjestu ravnatelja da se nije posumnjalo u nezakonitosti u njegovu radu zbog čega je na kraju smijenjen. Naravno, uz otpremninu. Jedna od dimenzija ovog problema je prilično jasna, ali vrlo teško mjerljiva i odnosi se na moral ljudi koji educiraju druge. Istina, POU je u prvom redu namijenjen obrazovanju odraslih ljudi koji već imaju formiran vrijednosni sustav, ali ipak bi bilo bolje kad bi obrazovne institucije vodili ljudi koji pokazuju interes za prenošenje znanja drugima, a ne materijalnih dobara sebi i svojima. No tu treba uložiti goleme i dugotrajne napore da se nešto bitno promjeni. Kao prvo trebalo bi raditi na formiranju sustava koji će sprečavati bilo kakve malverzacije, a potom treba imati čelne ljude u zemlji koji neće lagati svojim građanima i, primjerice, gomilati umjetnine ili satove tvrdeći istodobno da ih nemaju. Druga dimenzija je upravljanje javnim resursima, koja bi se trebala jednostavno rješavati. No, nažalost, čini se da u Hrvatskoj ne samo da se uči na tuđim greškama već se i vlastite ponavljaju. Naime, ako se već ispostavilo da je Vlašić dobio ugovor o kojem većina menadžera u Hrvatskoj, uz doista rijetke izuzetke, može samo sanjati, onda se doista može postaviti pitanje zašto se gotovo isti takav ugovor sklapao s novim ravnateljem? Točno je da POU nije lako voditi, no ipak to nije toliko zahtjevan posao kao voditi Sveučilište u Zagrebu ili neko ministarstvo. Unatoč tome ravnatelji POU uspijevali su izboriti uvjete o kojima ministri i rektor mogu samo sanjati. No njih se zbog toga doista ne treba kritizirati – ljudi su se jednostavno borili za svoje interese i postavili uvjete na koje Upravno vijeće i nije moralo pristati.

Osporavan i prije
Matić je za ravnatelja izabran između devet kandidata sredinom srpnja. Još tada je bilo napisa o navodnim nepravilnostima i osporavanjima izbora novog ravnatelja, pri čemu je najveći problem ima li on ili nema pet godina iskustva na upravljačkim funkcijama na području prosvjete, ali ga je Upravno vijeće, u kojem su bili predstavnici Grada Zagreba i Vlade, osnivači Pučkoga otvorenog učilišta, potvrdilo. Treba vjerovati prosudbi članova Vijeća i nadati se da je Matić doista bio najbolji kandidat, ali je logično da se nakon toga razgovaralo o uvjetima koje se može ispuniti. Nema nikakve dvojbe da je u interesu Pučkoga otvorenog učilišta da ga vodi najbolji mogući kadar, ali treba voditi računa može li si ono takav kadar i priuštiti. Kao što nema nikakve sumnje da bi Lionel Messi bitno pridonio kvaliteti, primjerice Dinama, ali si ga zagrebački kao ni bilo koji drugi hrvatski klub jednostavno ne mogu priuštiti.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, član je Upravnog odbora Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa