Gospodarski rast u Europi i dalje je na razočaravajućoj razini. Očekuje se da će gotovo sve članice Europske unije za 2014. godinu iznijeti podatke o pojačanoj proizvodnosti i izvozu, ali prema najnovijim predviđanjima Međunarodnog monetarnog fonda prosječna stopa rasta u eurozoni jedva će premašiti jedan posto. I premda britanska privreda iskazuje jak zamah, njezin je BDP tek nedavno nadišao predkriznu razinu. Gledajući podatke po glavi stanovnika, EU je i dalje siromašnija nego prije sedam godina.

U tom kontekstu pojavio se novi gospodarsko-politički cilj: ulaganja. Talijanski premijer Matteo Renzi, trenutno na čelu rotirajućeg predsjedništva EU snažno ga zagovara, a u tom mu se pridružuje i novi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je investicije nazvao “primarnim prioritetom”. Cilj za naredne tri godine jest mobilizirati dodatnih sto milijardi eura (134 milijarde dolara) godišnje (0,75 posto BDP-a) u svrhu privatnih i javnih ulaganja.

Ulaganja su neupitno privlačna tema u političkom smislu. Imaju moć ujediniti keynezijance i zagovornike ponudbene strane, a zagovornici javne potrošnje i oni koji podržavaju privatna poduzeća konačno se mogu združiti. Usto, neviđeno niske dugoročne kamate neupitno pružaju iznimno povoljnu priliku za financiranje novih poslovnih pothvata.

Temelji za akciju

No iz svega toga ne proizlazi automatski zaključak da bi vlade trebale početi ulijevati više sredstava u projekte javne infrastrukture ili podržati privatna ulaganja novim poticajnim mjerama u ionako povoljnim tržišnim uvjetima. Naime, u razdoblju kada se privatni dohodak smanjuje, javna sredstva su nedostatna, a dužničko opterećenje veliko pa bi planove o poticanju ulaganja trebalo pomno razmotriti.

Čak i naizgled svrsishodni projekti mogli bi se obiti o glavu. Tako su prije samo nekoliko godina dobronamjerna nastojanja Europe u vidu poticaja za obnovljivu energiju rezultirala puknućem balona makroekonomskih razmjera u sektoru solarne energije. Premda je rezanje emisija stakleničkih plinova prijeko potrebno, trenutna generacija razmjerno neučinkovitih obnovljivih izvora energije ne bi se trebala upotrijebiti nauštrb razvoja isplativije tehnologije.

Upravo zato od ključne je važnosti da se prije konačne odluke o poticanju ulaganja ustanovi je li prespor gospodarski rast u Europi odraz abnormalno niske formacije kapitala. Iz podataka se naslućuje da je to istina: od 2007. do 2013. investicije su u EU pale za 18 posto, a u Sjedinjenim Američkim Državama za samo šest posto. Na jugu Europe investicije su doslovce krahirale, a čak i u Njemačkoj tek će se ove godine uspjeti popeti na predkrizne razine.

No ovo nije zadovoljavajuća primjedba jer je zbog prekomjernih predkriznih ulaganja u nekretnine nagla silazna prilagodba postala neizbježna. Nepromišljenu izgradnju stambenih objekata bez kupaca i zrakoplovnih luka bez putnika moralo se zaustaviti. Općenitije govoreći, ulaganja obično prate gospodarski rast pa tako tvrtke dodaju nove kapacitete samo postoji li potražnja za njihovim proizvodima. Tako i recesija uvijek podrazumijeva nesrazmjeran pad investicija.

Iz navedenih razloga odrediti je li niska stopa ulaganja uzrok ili posljedica sporog rasta nije jednostavno kao što se na prvi pogled čini. Uzimajući u obzir migracijske čimbenike, njemački gospodarski institut DIW došao je do zaključka da je investicijski jaz stvaran te za eurozonu smjestio taj jaz na dva posto BDP-a, odnosno 200 milijardi eura. To je poprilična brojka, što ukazuje na to da postoji temelj za gospodarsko-političku reakciju.

Regulacijska jasnoća

Time dolazimo do sljedećeg pitanja: što sprečava ulaganja i što se može učiniti da se postojeće prepreke uklone? Dio odgovora nalazi se u zakonskoj regulativi. Primjerice, ulaganja u učinkovitu proizvodnju i očuvanje energije zadržava sveprisutna nesigurnost glede budućeg smjera klimatske politike i mjera. Stoga bi europski sporazum o stabilizaciji cijene ugljikovih emisija poslužio kao katalizator za privatne projekte. Na državnoj razini bi od velike pomoći bile dobro osmišljene i stabilne sheme za unaprjeđenje toplinske učinkovitosti kućanstava. U općenitom smislu regulacijska jasnoća i predvidivost od ključne su važnosti za privatna ulaganja.

Drugi dio odgovora financijske je naravi. U Europi je predkrizni procvat ulaganja u nekretnine bio potaknut nepromišljenim kreditnim priljevom iz sjeverne u južnu Europu. Uslijedile su kreditne redukcije jer su banke smanjile preopterećene bilance te bile primorane odustati od rizičnog poslovanja. Nadalje, novac se počeo vraćati s periferije u nevoljama na sjever Europe. Kao posljedica toga, krediti za recimo male španjolske tvrtke nisu ni isplativi niti ih ima u izobilju. Navedeno zahtijeva trenutačnu reakciju. Kao što mnogi predlažu, trebalo bi objediniti postojeće kreditne portfelje i prebaciti ih na investitore izvan bankarskog sustava.

Europski lov na duhove

Osim kratkoročnih mjera popravka, glavni prioritet mora biti poticaj nastavka priljeva iz štednje diljem Europe, no ovoga puta u obliku dionica i kapitala, a ne bankovnih depozita i zajmova. Kako bi se to ostvarilo Europi je potreban prikladan zakonsko-pravni i porezni okvir. Službene institucije također bi se trebale uključiti na odgovarajući način. Začudo, Europska investicijska banka, financijski ogranak EU ovlaštena je izdavati samo zajmove i jamstva, a ne i dioničarska ulaganja. Stoga bi trebalo pronaći nadomjestak. Konačno, postoji i nekoliko područja na kojima bi državne vlade mogle neposredno djelovati. Primjer toga je infrastruktura, pod uvjetom da se trenutno postojeći interes u infrastrukturne projekte ne iskoristi kao isprika da se ponovno pokrene europki lov na duhove.

Hoće li sve to biti dovoljno? Teško je reći. EU se nalazi u nezavidnom položaju balansiranja između potrebe za poticanjem ulaganja i potrebe da ostane oprezna, osobito kada je riječ o novcu iz privatnog sektora. Juncker će, dakle, morati iskazati kako odlučnost, tako i razboritost.

© Project Syndicate, 2014.