Javna ulaganja za ubrzanje oporavka gospodarstva

Autor: Michael Spence , 26. veljača 2015. u 22:00

Ispravno usmjerena javna ulaganja mogu imati znatan učinak na poticanje gospodarske izvedbe, brzo stvaranje agregatne potražnje, poticanje rasta produktivnosti i tehnoloških inovacija.

Svijet je suočen s izgledima za produljeno razdoblje slabog gospodarskog rasta. Ali rizik nije sudbina: najbolji način za izbjegavanje takvog ishoda je sagledati kako usmjeriti znatne zalihe ušteđevine u ulaganja u javni sektor u cilju unapređenja produktivnosti.

Poboljšanje produktivnosti od ključne je važnosti za dugoročni rast, jer ono obično implicira više prihode koji zatim potiču potražnju. Za taj postupak neophodno je određeno vrijeme, osobito ako, recimo, inicijalni primatelji povećanih prihoda već imaju visoku stopu štednje. Ali, uslijed opsežnih ulaganja u odgovarajuća područja, rast produktivnosti može biti kontinuiran. Opasnost leži u ulaganjima potaknutim zaduženošću koja premiještaju buduću potražnju u sadašnjost bez poticanja rasta produktivnosti.

Taj pristup neizbježno vodi do usporavanja rasta, s mogućnošću poticanja financijske krize poput one koja je nedavno potresla SAD i Europu. Takve krize uzrokuju velike šokove potražnje, uslijed prekomjerne zaduženosti i silaznog trenda cijena nekretnina koji negativno utječu na bilancu, kojoj je tada potrebna povećana štednja kako bi se oporavila – kombinacija koja je pogubna za rast. Ako se kriza pojavi u sustavno važnom gospodarstvu – poput SAD-a ili Europe (dva najveća vanjska tržišta za gospodarstva u nastajanju) – rezultat će biti globalni nedostatak agregatne potražnje.

Nezaposlenost guši Europu 
I zaista, oštra ograničenja potražnje ključno su obilježje današnjeg globalnog gospodarskog okruženja. Iako SAD napokon izlazi iz produljenog razdoblja u kojem je potencijalna proizvodnja nadmašivala potražnju, visoka nezaposlenost nastavlja gušiti potražnju u Europi. Jedna od glavnih žrtava je utrživ sektor u Kini gdje domaća potražnja ostaje nedostatna za pokrivanje deficita i sprečavanje usporavanja rasta BDP-a. Još jedan zamjetan trend je da se pojedinačna gospodarstva oporavljaju od nedavnih šokova potražnje s različitim stopama, gdje fleksibilnija i dinamičnija gospodarstva SAD-a i Kine postižu bolje rezultate of svojih kolega u naprednim gospodarstvima i gospodarstvima u nastajanju.

Prekomjerne regulacije japanskog ne utrživog sektora godinama su ograničavale rast BDP-a, dok strukturna rigidnost u europskim gospodarstvima ometa prilagodbu tehnološkom napretku i globalnim tržišnim silama. Provedba reformi usmjerenih na povećanje gospodarske fleksibilnosti uvijek je teška – osobito tijekom razdoblja slabog rasta – jer one zahtijevaju kratkoročno otklanjanje zaštite nad stečenim pravima u cilju postizanja dugoročnog prosperiteta. Obzirom na to, pronalaženje načina za poticanje potražnje ključno je u olakšavanju strukturnih reformi u relevantnim gospodarstvima. To nas dovodi do trećeg čimbenika odgovornog za anemične rezultate globalnih gospodarstava: nedovoljna ulaganja, osobito od strane javnog sektora. U SAD-u, ulaganja u infrastrukturu ostaju suboptimalna, dok su ulaganja u znanje i tehnološku bazu u opadanju, djelomično stoga što je pritisak da se ostane u vodstvu u tim područjima slabio još od kraja Hladnog rata. Što se tiče Europe, ona je sputana prekomjernim javnim dugom i slabim fiskalnim pozicijama.

U gospodarstvima u nastajanju, Indija i Brazil samo su dva primjera gospodarstava u kojima su neadekvatna ulaganja zadržavala rast ispod potencijala. Značajna iznimka je Kina, koja je održala visoke (i katkad možda čak prekomjerne) razine javnih ulaganja tijekom cijelog razdoblja koje je uslijedilo nakon krize. Ispravno usmjerena javna ulaganja mogu imati znatan učinak na poticanje gospodarske izvedbe, brzo stvaranje agregatne potražnje, poticanje rasta produktivnosti kroz poboljšanje ljudskog kapitala, poticanje tehnoloških inovacija i poticanje ulaganja u privatni sektor kroz povećanje povrata od ulaganja. Iako javna ulaganja ne mogu ispraviti znatan podbačaj potražnje preko noći, ona mogu ubrzati oporavak i uspostaviti više modela održivog rasta. 

Žudnja ulagača
Problem je u tome što su nekonvencionalne monetarne politike u nekim najvećim gospodarstvima uspostavile okruženje s niskim povratom od ulaganja, i učinile da ulagači pomalo očajno žude za opcijama visokih povrata. Brojni mirovinski fondovi su pod vodom, jer se povrat neophodan za podmirenje dugoročnih obveza čini nedostižnim. U međuvremenu, kapital se akumulira u visokim neto vrijednostima u bilancama i u fondovima nacionalnog bogatstva. Iako je monetarni poticaj važan za olakšavanje smanjenja financijske poluge, sprečavanje disfunkcija financijskog sustava i povećavanje povjerenja ulagača, on ne može sam po sebi dovesti gospodarstvo na put održivog razvoja – što središnji bankari često naglašavaju.

Strukturne reforme, zajedno s povećanim ulaganjima, također su neophodne. Obzirom na razmjere u kojima nedostatna potražnja ograničava rast, ulaganja bi trebala biti najvažnija. Suočeni s restriktivnim fiskalnim (i političkim) ograničenjima, kreatori politika trebali bi napustiti pogrešno stajalište da se ulaganja od širokog – i, u neku ruku, ne raspodjeljivog – općeg interesa moraju u cijelosti financirati javnim sredstvima. Umjesto toga, trebali bi uspostaviti kanale posredovanja za dugoročno financiranje. 

Primjenjivi modeli
Istovremeno, taj pristup znači da kreatori politika moraju pronaći način kako bi osigurali da javna ulaganja donesu povrat privatnim ulagačima. Srećom, postoje modeli, poput onih koji se primjenjuju u lukama, na cestama i u sustavima željeznica, kao i u sustavu autorskih naknada u intelektualnom vlasništvu. Takva nastojanja ne bi trebala biti sputana nacionalnim granicama. Obzirom da je oko jedne trećine proizvodnje u naprednim gospodarstvima utrživo – udio koji će se povećavati, obzirom da tehnološki napredak omogućava sve većem broju usluga da budu utržive – dobrobiti programa za usmjeravanje štednje u javna ulaganja proširile bi se u druga gospodarstva.

Eto zašto bi se skupina G-20 trebala usredotočiti na poticanje javnih ulaganja u zemljama članicama, dok bi se međunarodne financijske institucije, razvojne banke, i nacionalne vlade trebale usredotočiti na usmjeravanje privatnog kapitala prema javnim ulaganjima, s primjerenim povratom. S takvim pristupom, "novo normalno" u globalnom gospodarstvu moglo bi se pomaknuti iz svoje trenutne putanje prosječnosti na putanju snažnog i održivog rasta. 

© Project Syndicate, 2015.

Komentari (2)
Pogledajte sve

lustracija-u-hrvatskoj-nuzan-proces-za-uspjesan-ekonomski-razvoj-zemlje

…UDBA je u Hrvatskoj stvorila oko 1,3 milijuna dosjea, uglavnom više nego u drugim tadašnjim republikama, a do 1990. smatra se da je praćeno oko 70.000 hrvatskih građana.
UDBA je odgovorna i za likvidaciju oko 70 emigranata, 25 pokušaja ubojstava i za 10 što uspjelih što neuspjelih otmica izvan Hrvatske.

Javna je tajna da su mnogi dosjei uništeni, ali što je najgore, u 2015. godini (!) građani ne mogu doći do tih arhiva jer oni spadaju pod vlasništvo SDP-a, a ne države.
Na to konstantno upozoravaju hrvatski povjesničari

…činjenica da UDBA nije ubijala samo radi političkog opstanka sustava. Klasični primjer je interesni trokut na relaciji Špiljak-Đureković-Perković.
S tim da Špiljak zahvaljujući crnim radnjama i malverzacijama iz 1980-ih čak i danas drma tržištem nafte.
Iz Züricha do Zagreba i Skopja.
A ako je mladim polit-ekonomistima stvarno stalo do liberalne demokracije sa slobodnim tržištem kao jednim od stupova, sve će ove teze uzeti u obzir i početi promatrati lustraciju javnog sektora i top pozicija u financijskom tržištu kao nužnost koja će ukloniti štetne nekonkurentne elemente iz sustava.

http://blog.vecernji.hr/izvan-granica/lustracija-u-hrvatskoj-nuzan-proces-za-uspjesan-ekonomski-razvoj-zemlje-6420

[emo_mrgud]

New Report

Close