Ricardo Hausmann

Ricardo Hausmann

Bivši venezuelanski ministar planiranja, te bivši glavni ekonomist u Međuameričkoj razvojnoj banci (IDB). Također je direktor Centra za međunarodni razvoj na Harvardskom sveučilištu i profesor ekonomije na harvardskoj Kennedy School

Jačanjem kontrole nad gospodarstvom Maduro odveo Venezuelu u propast

Jedini izlaz iz krize je u ponovnom osnaživanju društva sa sposobnošću za organizaciju proizvodnje temeljene na tržištu u cilju udovoljavanja ljudskih potreba, ali to je bila anatema za režim. On je izabrao izgladnjivanje vlastitih građana umjesto njihovog ponovnog osnaživanja.

Alejandro Werner, direktor Odjela za zapadnu hemisferu Međunarodnog monetarnog fonda, 23. srpnja najavio je da Fond očekuje da će inflacija u Venezueli doseći 1,000.000% do kraja godine. Nadalje, u travnju je MMF najavio kako se očekuje da će do tada BDP u Venezueli biti 45% ispod razine na kojoj se nalazio 2013. godine. To su zapanjujuće brojke. Kako i zašto se tako nešto moglo dogoditi?

Pad BDP-a veći od grčkog
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Paul Samuelson, jednom je službeno i formalno pohvalio makroekonomiju jer je transformirala "prijeratnog dinosaura u poslijeratnog guštera". Otkriće mehanizama putem kojih se događaju velike ekonomske fluktuacije dovelo je do uvida u način upotrebe fiskalne i monetarne politike u cilju kroćenja, ako ne i sprječavanja, kriza kao što je Velika depresija, kad je gospodarstvo SAD-a zabilježilo pad od 28,9% između 1928. i 1933. godine.

Ekonomisti su bili žestoko kritizirani zbog Velike recesije nakon 2008. godine, no zahvaljujući promptnim fiskalnim i monetarnim mjerama na temelju makroekonomske teorije, BDP SAD-a zabilježio je pad od samo 3,1%. U Europi, unatoč velikim vanjskim deficitima zabilježenim u nekim zemljama članicama Europske unije na jugu i istoku na početku krize te spona nametnutih eurom, pad BDP-a bilježio je ispod 10% u ozbiljno pogođenoj Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj.

I ovdje je agresivno - i katkad kontroverzno - političko djelovanje, osobito od strane Europske središnje banke, pomoglo u obuzdavanju posljedica stanja globalnog financijskog sustava koji se nalazio vrlo blizu kolapsa. Kako je onda moguće da Venezuela zabilježi kontrakciju BDP-a koja je zasjenila onu zabilježenu u Velikoj depresiji ili tijekom španjolskog građanskog rata (kad je BDP pao za 29%), ili čak tijekom recentne grčke krize (kad je zabilježena kontrakcija gospodarstva od 26,9%)? I kako se to moglo dogoditi uz istovremeno stvaranje hiperinflacije magnitude kakva je viđena samo u Njemačkoj 1923. ili u Zimbabweu između 2008. i 2009. godine?

Okidač za recesiju
Odgovor na to pitanje iznenađujuće je jednostavan i izravan te u potpunosti razumljiv. Vlada je iskoristila naftni procvat koji je počeo 2004. kako bi obespravila društvo i povećala kontrolu države nad proizvodnjom i tržištem, dok se istovremeno uvelike zaduživala na međunarodnim tržištima. Iako je državni nadzor bio štetan za proizvodnju, vlada je mogla zaštititi javnost od posljedica putem subvencioniranog uvoza, što je dodatno naštetilo domaćoj proizvodnji.

Do 2013. godine, vladino prekomjerno zaduživanje uzrokovalo je da ona izgubi pristup međunarodnim tržištima kapitala, što je predstavljalo okidač za početak recesije. Sljedeće godine cijena nafte zabilježila je oštar pad, što je učinilo prethodnu razinu uvoza neodrživom i potaknulo znatno veći kolaps. Tada je postalo jasno da vlada mora promijeniti način na koji razmišlja i funkcionira. Čak su se i članovi administracije predsjednika Nicolása Madura zalagali za povratak na politike koje su u većoj mjeri naklonjene tržištu te za međunarodnu financijsku potporu.

Umjesto toga, Madurova vlada nastavila je slijediti svoj put s još više odlučnosti, produbivši kontrolu nad gospodarstvom i unoseći distorziju.  Također je do kraja 2015. godine postalo jasno da se ide u susret kolapsu velikih razmjera, pa čak i da dolazi do pojavljivanja gladi. Ništa se nije poduzimalo da se to spriječi. Odbijale su se ponude za humanitarnom pomoći. Uslijed kolapsa uvoza, outputa i poreznih prihoda, vlada se odlučila za štampanje novca neophodnog za pokrivanje fiskalnog deficita, a to je potaknulo hiperinflaciju. Međutim, dok je odgovor na pitanje "kako" je došlo do venezuelanskog kolapsa jasan i bio je predviđen ex ante, na pitanje "zašto" je do toga došlo teže je dati odgovor. Zašto je, s jasno formuliranim alternativama na stolu, vlada odabrala predvidljivo pogubno postupanje, uz tako visoku cijenu za svoje stanovništvo?

Postoje tri mogućnosti: neznanje, namjera i strateška interakcija. Počnimo s ovom potonjom. U radu iz 1991. godine, Allan Drazen i Alberto Alesina naveli su da bi ekonomska stabilizacija mogla biti odgođena jer se dvije suparničke skupine nalaze u klopci rata iscrpljivanjem; svi shvaćaju da je prilagodba neophodna, ali očekuju da će ona druga skupina snositi teret troškova. Odgodom pružaju informacije drugoj skupini o vlastitoj spremnosti na podnošenje boli. Postupak se nastavlja sve dok jedna skupina ne kapitulira i ne bude snosila troškove prilagodbe, a sve zbog iskorištavanja dobrobiti stabilizacije. Ali u totalitarnom režimu kao što je slučaj u Venezueli, dok Kuba odlučuje o reformi, teško je reći tko se nalazi u klopci rata iscrpljivanja s kime.

Vlada bez ekonomista
Neznanje je loše objašnjenje. Istina, vlada nema niti jednog člana kabineta s diplomom iz ekonomije, a Maduro jedva da je završio srednju školu; no brojni su se prijašnji Chavisti zauzimali za promjenu politike i njeno kretanje u razumnijem smjeru. Iako je vlada neuka, njeno je neznanje bilo hotimičan izbor. Ostaje nam još namjera. Vlada je odabrala ovakav tijek djelovanja jer je mislila da je bolji od raspoloživih alternativa. No, teško je zamisliti postupanja koja bi imala gore ishode za milijune ljudi od ovoga kojemu upravo svjedočimo.

Što nam je promaknulo? Jedini izlaz iz krize je u ponovnom osnaživanju društva sa sposobnošću za organizaciju proizvodnje temeljene na tržištu u cilju udovoljavanja ljudskih potreba. No, to je bila anatema za režim. Suočen s izborom između ponovnog osnaživanja i izgladnjivanja vlastitih građana, režim je izabrao ovo potonje te, kroz podmićivanje, kupio toliko pristaša koliko je bilo potrebno. Da, katastrofa bi oslabila režim; ali društvo bi oslabilo još bržim tempom, što bi omogućilo režimu da nastavi s provođenjem kontrole. Rječnik Oxford English Dictionary definira "zlo" kao "nanošenje ili namjeru za nanošenjem štete". U konačnici, nema niti jednog drugog vjerodostojnog objašnjenja za ono što se dogodilo u  Venezueli.

© Project Syndicate, 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve