Uloga diplomata nije da presuđuje, kritizira ili propovijeda. Diplomat, kao pozorni promatrač zemlje u kojoj se nalazi, može se naći u položaju savjetnika. U ovih kratkih godinu i pol, koliko se nalazim u Hrvatskoj, nastojao sam upoznati zemlju, istražiti je i pronaći nove putove suradnje između dviju država.

Istina je da je svaka zemlja poseban slučaj. Koliko god pokušavali povući paralele, svaka zemlja ima posebnu stvarnost, povijest i mentalitet, ali ipak u našem suvremenom globalnom selu mnogo je više stvari koje povezuju zemlje nego što ih razdvajaju. Uloga suvremene države je da bude kompetitivna, da pronađe svoju nišu, svoje mjesto u međunarodnoj zajednici i da se kao takva ponudi prije svega svojem stanovništvu, a onda i ostatku svijeta. Države moraju imati viziju, strateški plan da bi zadržale vitalnost i privukle investicije. Kao izraelski predstavnik, koliko god bio velik i ponosan rodoljub, znam da Izrael nije bez mana, da smo napravili pogreške, da smo utrošili previše energije u srednjoistočnom izraelsko-arapskom sukobu a da ga nismo riješili, pa stoga naša postignuća nisu savršena. Sedamdesetih i osamdesetih godina Izrael je bio suočen s vojnom i gospodarskom krizom nakon Jomkipurskoga rata 1973. godine i golemoga izdvajanja u vojni potencijal koje je uslijedilo. Sedamdesete godine obilježio je porast inflacije sa 13 posto 1971. na 111 posto 1979. Tu visoku inflaciju je, između ostaloga, potakao i porast cijene nafte između 1973. i 1979. Ishod je bila galopirajuća inflacija ranih osamdesetih, a zemlja je bila na rubu bankrota. Do 1984. gospodarsko stanje je postalo katastrofalno s godišnjom stopom inflacije koja se popela do gotovo 450 posto. Napravljen je strog gospodarski plan u suradnji s američkom administracijom i Međunarodnim monetarnim fondom koji je u Izrael uveo fiskalnu disciplinu i započeo dugačak proces gospodarskih reformi i restrukturiranja. U srpnju 1985. vlada je prihvatila politiku gospodarske stabilizacije s potpunim zamrzavanjem svih cijena roba i usluga. Do kraja godine inflacija je pala na 185 posto, ali je 1986. godine iznosila samo 19 posto.

Uspješna privatizacija
Ključ razmjernoga izraelskog uspjeha u ovim godinama globalne gospodarske krize je politika iz onoga vremena i procesi koje je potaknula. Odlučnom politikom privatizacije Izrael je ušao u razdoblje slobodnoga gospodarstva i poduzetništva i privatne inicijative. Procesom privatizacije vlada je postupno ograničila svoje aktivno sudjelovanje u gospodarstvu i postala samo regulator. To je stvorilo novo okruženje za investiranje i investicije su počele ulaziti u zemlju. Izrael je morao proći polaganu prilagodbu na malu i ograničenu vladu ili, kao što je to rekao tadašnji ministar financija Benyamin Netanyahu, na debelo (privatni sektor) i mršavo (vladu). Vlada je između 1986. i 2000. godine omogućila privatizaciju 75 svojih kompanija. Izrael je postupno smanjivao i državnu i lokalnu birokraciju. Neposredan plod privatizacije, ako se ona provodi prema gospodarskim zakonitostima, nastanak je jakoga privatnog sektora. Ako je ideja vodilja Izraela u prvih 40 godina neovisnosti bio socijalizam, gospodarske teškoće i financijska kriza odvele su ga prema slobodnoj ekonomiji. Gospodarski pokazatelji u Izraelu posljednjih su godina najbolji mogući: niska inflacija, niska nezaposlenost, nove investicije, rastući društveni proizvod, a sve to uz članstvo Izraela u OECD-u i uz globalizaciju izraelskoga gospodarstva. Taj fenomen nije ograničen samo na Tevu (koja je kao vlasnik Plive prisutna i u Hrvatskoj), već ima i mnogo drugih primjera. Nijedan se posao ne može ograničiti samo na granice svoje zemlje. Mora se težiti širenju na nova tržišta i izvozu kao uvjetu gospodarskoga preživljavanja.

Stabilnost i razvoj
Javna rasprava u Izraelu sedamdesetih i osamdesetih godina tražila je od vlade da donese strategiju s vizijom za cijelu zemlju. Od 1985. do 1998. dogodile su se monetarne i fiskalne promjene, promjene na tržištu i razvoj koji je omogućio Izraelu da prijeđe u razdoblje relativne stabilnosti i razvoja. Ideja je bila da se privlačnost zemlje i relativno visok životni standard zadrže ulaganjem u konkurentnost zemlje. Fiskalna reforma donijela je najveće promjene u tri sektora, u kojima se nastojalo smanjiti potrošnju: u obrani, u poticajima u gospodarstvu i u socijalnim davanjima. Liberalizacija financijskoga tržišta omogućila je ostvarenje mnogih projekata što ne bi bilo moguće uz državno financiranje, dok su drugi projekti, koji nisu imali izgleda da donesu profit, napušteni. Zato se investiralo u istraživanje, tehnologiju, biomedicinu i visoku tehnologiju. U tim je područjima zaposleno više od 25 posto ukupne radne snage, a izvozi se gotovo 80 posto proizvodnje. Nadalje, goleme investicije u zrakoplovnu i industriju oružja donijele su nove tehnologije koje su postale osnovica za razvoj izraelske jedinstvene industrije proizvoda visoke tehnologije kao što su medicinska oprema, elektronika, softver i hardver te telekomunikacije. Točna je tvrdnja da je pokretač izraelske ekonomije industrija proizvoda visoke tehnologije. Izraelska strateška stvarnost, potreba da se ostane na vrhu u kvaliteti, služi kao poticaj za rast i razvoj visoke tehnologije. No vladine su nam mjere poreznih olakšica i fondovi za istraživanje i razvoj omogućili konkuriranje drugim zemljama i privlačenje velikih svjetskih imena da investiraju u Izrael. Međunarodne tvrtke kao što su Intel, Microsoft i IBM u Izraelu su otvorile svoje razvojne centre. Izrael je danas četvrti u svijetu po znanstvenoj aktivnosti i njegovi znanstvenici su pridonijeli razvoju poljoprivrede, računalne znanosti, elektronike, genetike, medicine, optike, solarne energije i inženjerstva. Zemlje moraju zadržati konkurentnost pružajući priliku i zadržavajući najbolje i najpametnije kod kuće. Zemlje se ne smiju zadovoljiti kompromisom i osrednjošću. Javnost će možda kratkoročno biti protiv, ali dugoročno, da nismo uspjeli zadržati visoki životni standard i široke mogućnosti, jako bi mnogo Izraelaca tražilo svoju priliku u Silicijskoj dolini.

Filozofija “vodećega položaja” je jednostavna i ne tiče se samo utrke u naoružanju. Vrlo je važno stvoriti društvo zasnovano na znanju. Obrazovanje i investiranje u akademske institucije u Izraelu je na drugome mjestu u proračunu, odmah iza sigurnosti. Javno mnijenje se danas u Izraelu spori oko toga “investiramo li premalo” ili “ne postižemo li dovoljno” na međunarodnom planu. Zemlje trebaju investirati u radnu snagu da bi zadržale svoju vodeću ulogu i utjecaj. Kako svijet postaje sve globaliziraniji, mi ne gubimo konkurentnost. Zemlje, za razliku od kompanija, ne mogu pribjeći strategiji integracija i akvizicije. Čak ni ulazak u EU nije jednostavan slučaj integracije. Zemlje moraju konkurirati, osuvremenjivati svoj proizvod i ostati privlačne. U slobodnom svijetu, svijetu slobode kretanja i bogatstva, država svojim “dioničarima” mora pružiti budućnost, priliku i uvjete za uspjeh. Sredinom i krajem devedesetih godina izraelski su političari i poslovni ljudi raspravljali može li gospodarstvo napredovati i u vrijeme regionalne nestabilnosti. Drugi su govorili da birokracija onemogućuje strana ulaganja i da je izraelsko gospodarstvo osuđeno na zaostajanje. Devedesetih se godina inflacija još više smanjila. Vlada je poduzela rezove u potrošnji i liberalizirala tržište. Ukinute su mnoge zabrane uvoza i onemogućeni mnogi monopoli, što je donijelo pad cijena. Izraelska banka je prihvatila restriktivnu monetarnu politiku podizanjem kamata. Gospodarstvo je palo u recesiju i rast se 1996. znatno smanjio, ali je ishod bio da je inflacija 1999. godine iznosila samo 1,3 posto. Nakon toga je Izrael povratio status područja povoljnoga za investicije. Strana ulaganja u Izrael su u 2006. iznosila 13 milijardi dolara.

Strategija za budućnost
Posljednje je desetljeće pokazalo da liberalne reforme, strukturalne promjene, financijska politika i veliko investiranje u istraživanje mogu učiniti Izrael ne samo konkurentnim nego i utjelovljenjem uspjeha. To je bilo tako i prije nedavnog pronalaska plina. Na sreću za Izrael, borba protiv inflacije se dogodila u trenutku kad su drugi faktori ublažili najgore posljedice. Devedesetih je godina u Izrael stiglo gotovo milijun imigranata, uglavnom iz bivšega Sovjetskog Saveza. To je stvorilo novu potražnju i opskrbilo tržište rada obrazovanim profesionalcima. Počeo je i procvat visoke tehnologije koji je otvorio tisuće poduzeća i mnoga radna mjesta. Nezaposlenost je pala sa 12 na šest posto i takva je ostala do danas. Uspjeh, kao i slava, jesu prolazni; zemlje ne mogu počivati na lovorikama, ignorirajući odgovornost prema budućnosti. Čak i male zemlje kao što su Izrael, Finska, Estonija i, nadajmo se, uskoro i Hrvatska moraju imati strategiju za budućnost. Doprinos visoke tehnologije izraelskom gospodarstvu je nemjerljiv, ali da bi i u budućnosti bio uspješan, Izrael investira u nanotehnologiju i biomedicinu. Tako je današnje izraelsko tržište raznoliko, a gospodarstvo ima relativno malen udio državnoga vlasništva u sektoru visoke tehnologije koji se brzo razvija. Industrija kapitalnih ulaganja koja se brzo razvila ranih devedesetih danas ima 70 fondova, od kojih je 14 međunarodno. Svaka zemlja mora imati viziju i nastojati se održati na vrhu. Za boravka u Hrvatskoj od mnogih sam ljudi čuo da gospodarsko i psihološko loše stanje u zemlji pripisuju mentalitetu. Ne slažem se s tim jer se sjećam istih objašnjenja kad je bilo riječi o Izraelu. Ako Hrvatska može nešto naučiti iz izraelskoga primjera, onda je to jedna jednostavna stvar: reforme – političke, strukturalne i gospodarske. Vlada mora vladati, a ne voditi gospodarstvo. Privatni sektor je bitan za gospodarski napredak zemlje, ali vlada mora uložiti napor u stvaranje potrebnih uvjeta za uspjeh zemlje, investirajući u obrazovanje, znanost i istraživanje.

Raznolikost industrijskih sektora

Najotpornija i najefikasnija ekonomija na svijetu
Poljoprivreda je priča o uspjehu nakon duge i teške borbe s nepovoljnim uvjetima i težnje da se maksimalno iskoristi obradiva zemlja i malo vode što je Izrael stavilo na vodeće mjesto u svijetu po znanju u poljoprivredi. Izrael proizvodi najveći dio potrebne hrane, a uvozi samo žitarice, uljarice, kavu, kakao i šećer. Uvoz je višestruko pokriven izvozom drugih poljoprivrednih proizvoda. Uzgajaju se mnoge vrste cvijeća, voća i povrća, naročito u područjima s toplijom klimom, što daje uzgajivačima prednost na europskim tržištima. Izrael ima i razvijen sektor usluga, a industrija dijamanata je među vodećima u svijetu u rezanju i poliranju. Ostali važni industrijski sektori su metalna industrija, industrija elektronske i biomedicinske opreme, prehrambena i kemijska industrija. Izrael je 2010. bio 17. najrazvijenija zemlja svijeta, a njegova je ekonomija prepoznata kao najotpornija na krizne situacije. Izrael je prvi u svijetu po stopi investiranja u razvoj i istraživanje. Izraelska banka je također prva u svijetu po efikasnosti. Izrael je vodeći i po obrazovanosti radne snage.