Vladimir Nišević

Vladimir Nišević

Izbori su zaustavili mirovinsku reformu, ali dugoročna cijena bit će jako visoka

Odgađanje rješavanja dubinskih problema pogodit će sve bez obzira na stranačku pripadnost, ali ono što bi nas doista trebalo zabrinuti je činjenica da se kroz odustajanje od mirovinske reforme očituje velika doza podilaženja masi koje donosi samo kratkoročni efekt - onaj izborni.

Potpuna kapitulacija političko-reformske inicijative viđena u mirnom i staloženom odustajanju premijera Andreja Plenkovića od najavljene mirovinske reforme uz izjavu kako se “sluša volja naroda” na najbolji način je najavila iduće izborne cikluse, koji promatrani s ekonomske strane, ne donose ništa dobro.

I da se razumijemo, nije ništa drukčije bilo niti s jednom drugom Vladom. Svaka do sada koja je potrebite reforme odgađala zbog dnevne politike i izborne opstojnosti polako ali sigurno dovela je do ovoga s čim se sada suočava aktualna Vlada. A čini se da i ona istom utabanom stazom gura sve potrebne reforme prema nekoj idućoj, bez obzira na njezin politički predznak. Jer ustinu je svejedno hoće li omjer od 1,3 radnika na jednog umirovljenika, dugovi u zdravstvu ili nesređeno i neopstojno tržište rada dočekati lijeve, desne ili one u centru.

Neodržive ekonomske opcije

Odgađanje rješavanja dubinskih problema pogodit će sve nas bez obzira na stranačku pripadnost ili zaokruživanje neke opcije na izborima. Sada već neukusan postaje nedostatak hrabrosti kod onih koji odlučuju, ali i začuđujuća upornost građana u guranju opcija koje su ekonomski neodržive. Jer nije prije nekog vremena nitko, pa ni autor ovih redaka, smatrao da blagajnice ili radnici u građevini moraju biti na svom radnom mjestu do 67, 70 godina ili smrti.

Ali problem odumiranja stanovništva, uz koji se veže i problem nedostatka radnika, nije nešto od čega možemo bježati.
Sindikati su u svojoj agendi izvojevali pobjedu, ali i oni će biti dužni svima nama objasniti po kojoj cijeni, i to ne kratkoročnoj cijeni, već dugoročnoj koju ćemo plaćati kroz 20 ili 30 godina kada mirovine budu još niže nego danas.

Cijena koju ćemo plaćati na razini Europske unije u kojoj već danas prosječni Nizozemac ima mirovinu vrijednu oko 70 posto i više svoje plaće, a Hrvat oko 40 posto plaće. Ako usporedimo kupovnu moć obojice, ali i visinu mirovine, mora nam biti jasno gdje smo i što nas čeka. I to nije popularno govoriti - posebice u izbornim godinama. 
Međutim, ono što bi trebalo zabrinuti sve je činjenica da se kroz odustajanje od mirovinske reforme očituje velika doza podilaženja masi koje donosi samo kratkoročni efekt - onaj izborni.

Žele se svidjeti svima

Možda bi i sindikati i građani koji odlučuju na izborima trebali postaviti jedno drugo pitanje umjesto onoga do koje godine života ćemo raditi. A to pitanje glasi - što ostavljamo iza sebe, što ostavljamo svojoj djeci?
Želimo li da naša djeca i unuci imaju još niže mirovine i da budu osuđeni raditi i mimo zakona da prežive ili želimo da jednog dana imaju mirovine ravne onima u Njemačkoj ili Nizozemskoj?

Nije to pitanje vezano samo uz mirovine već uz svaki segment života, od zdravstvene skrbi i obrazovanja do poreza.
To pitanje se postavlja svake četiri godine na izborima i na njega ne bi više smjeli odgovarati samo tako da se uvaži sve što sindikati i ostale interesne grupacije žele, već po onome što nas čeka za 50 godina. To pitanje u ovom trenutku ne adresira niti jedna opcija jer je ono prekriveno maglom dnevne politike, referendumskih potpisa i lažne brige za dobrobit drugih.

Čini se da će, ako ikada i bude reformi u ovoj državi, one prave dubinske provesti netko tko će doći s programom ostanka na vlasti svega četiri godine, ali da mu se ime spominje kada njegovi birači budu već davno mrtvi.
Svi ostali koji misle da u četiri godine mogu reformirati državu i ostati omiljeni među svima uvelike se varaju i na koncu vuku samo one poteze koji će se svim dopasti. Mudri ljudi kažu da oni koji se dopadaju svima na kraju budu omraženi među svima. 
Naši političari moraju razumjeti da ključna pitanja za gospodarstvo i opstojnost države ne mogu i ne smiju biti dnevnopolitička pitanja.

Nema tu lijevih, desnih ili centra već ima samo naše djece u bogatoj i uspješnoj državi ili naše djece u devastiranoj državi.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve