Najgori i apsolutno najštetniji zabilježen oblik korupcije je kupovanje države, odnosno donošenje zakona i pravila koji idu u korist unaprijed poznatim akterima. Vjerojatno najpoznatiji takav propis dosad je bio Zakon o golf-igralištima koji je praktički donesen za nekoliko unaprijed poznatih aktera kako bi mi se omogućilo ekstraprofite. Zakon je vrlo brzo završio na Ustavnom sudu, koji već više od godine dana nije donio odluku o tome je li ustavna ili nije, i nije doista isključeno da se neće uopće ni koristiti – dovoljno je da je njime graditeljima golferskih terena ponuđena batina kojom se može uvjeriti tvrdoglave vlasnike da ipak prodaju svoje zemljište. Slični primjeri kupnje države na nižim razinama najčešće se manifestiraju kroz urbanističke planove – najpoznatiji je sigurno primjer gradnje u Varšavskoj ulici gdje se privatnom investitoru prilagođavalo propise po njegovim željama.

Utjecaj na povjerenje građana
Svaki takav slučaj ima dalekosežne posljedice na povjerenje građana u tijela javne vlasti i otvara pitanje kriterija pri donošenju propisa. Naravno, nije upitno pravo svake vlasti na definiranje pravila igre u svojoj nadležnosti, no ipak ta pravila moraju biti vođena općim dobrom, a ne dobrom nekoliko ulagača. Doduše, ovdje optimisti upozoravaju da bi se i takve situacije moglo smatrati pomakom na bolje jer je prije vlast jednostavno kršila propise, dok se sada ipak barem malo trudi da sve bude po zakonu. Istina, to jest ipak neki napredak, no to je vrlo tanka utjeha, posebno kad je riječ o povjerenju u institucije u Hrvatskoj kojima kao da nije stalo do prilagođavanja zakona kad nije riječ o precizno definiranim interesima pojedinaca ili skupina, već o stvaranju povjerenja građana u sustav. Najnoviji primjer je nalaz Državnog ureda za reviziju u kojem se državne institucije ponovo prozivaju zato što poslove administracije i uprave povjeravaju ljudima izvana premda imaju zaposlene državne službenike i, što je još gore, krše zakon koji je jasno propisao da se na plaćanje vanjskih suradnika ne može potrošiti iznos koji prelazi dva posto ukupnih sredstva, što se u jednoj godini potroše na plaće. Najradikalniji primjeri kršenja zakona uočeni su baš u ministarstvima i Vladinim uredima. Doduše, tu je ipak bio uložen neki trud da se propisi ne krše eklatantno pa je angažiranje vanjskih suradnika na poslovima administracije i uprave bilo uglavnom skrivano pod intelektualnim uslugama, ali ostaje činjenica da se zakon nije poštovao. Primjerice, u Ministarstvu regionalnog razvoja je na ugovore s vanjskim suradnicima potrošen iznos koji pokriva 17,1 posto troška plaća zaposlenih u Ministarstvu, što je osam puta više od zakonskog maksimuma, u Uredu za upravljanje državnom imovinom taj su maksimum prekoračili gotovo 15 puta, potrošivši na vanjske suradnike čak 29,1 posto sredstva potrošenih na plaće zaposlenih u uredu, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture premašilo je limit četiri puta i tako redom…

Izostalo planiranje
Ista su upozorenja poslana državnoj administraciji i godinu dana prije, no do promjene nije došlo. Manje-više svi uhvaćeni u kršenju zakona našli su vrlo jake izlike za angažiranje vanjskih suradnika, počevši od pregovora s EU pa do osiguravanja uvjeta rada za pomorce. Svi ti razlozi su legitimni, ali to nije izgovor za kršenje zakona. Istina, zahvaljujući angažiranju vanjskih suradnika ukupni troškovi plaća iz državnog proračuna nisu premašili planiranih 23 milijarde kuna i svi su poštivali zabranu zapošljavanja, ali opet je prekršen zakon. Zar ta ista ministarstva nisu znala još prošle godine koliki ih obujam poslova čeka i zar nisu mogla onda inicirati prilagodbu zakonske odredbe od dva posto za vanjske suradnike? Koliko god se u Hrvatskoj stvari rade na vrat na nos, ipak se za većinu tih potreba znalo i doista nije bilo razloga da se ne pokrene inicijativa za povećavanje limita na, recimo, 15 posto. Tako bi se poslala jasna poruka da Vlada planira unaprijed i da poštuje pravila koja je sama zadala.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, član je Upravnog odbora Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa