Ako bi se dosljedno tumačilo narodnu poslovicu “Čist račun duga ljubav” onda je ovo najnesretnija zemlja svijeta, praktički bez imalo ljubavi, usprkos svom domoljubnom busanju u prsa. U Hrvatskoj je malo, jako malo čistih računa, a vrlo često ih i uopće nema pa i nije nikakvo čudo da je upravo zato povjerenje građana u tijela javne vlasti jako, jako nisko. Tijela javne vlasti su vrlo zatvorena i nerado omogućavaju građanima da vide što se tu doista radi. A građani definitivno na to imaju pravo, ako ni zbog čega drugog onda zato jer se njihov novac i resursi omogućavaju da ta tijela javne vlasti uopće rade. K tome, obzirom da većinu tijela javne vlasti ipak vode ljudi koji su na to pravo stekli na izborima, nekako bi bilo logično zaključiti da im je stalo da njihovi birači vide što sve rade za njih jer, konačno, djela govore daleko bolje od riječi.

Šalju netočne podatke
Međutim, to nije tako – umjesto da se zakon donesen još 2003. godine s vremenom sve više provodi događa se upravo obratno. Izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama u 2009. godini, koju je izradilo Ministarstvo uprave, pokazuje da je broj tijela javne vlasti koja dostavljaju podatke o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama sve manji. Službeno Izvješće za 2009. godinu navodi kako je samo 688 tijela javne vlasti, od njih gotovo 4000, poštovalo zakonsku odredbu i dostavilo podatke o provedbi ZPPI-ja Ministarstvu uprave. U 2008. godini je podatke o provedbi Zakona tada nadležnom Središnjem državnom uredu za upravu dalo 748 tijela javne vlasti. Dakle, više od četiri petine tijela javne vlasti, uključujući i županije, gradove i općine, ignoriralo je Ministarstvo uprave, odnosno Vladu. Što onda mogu očekivati građani? A da stvar bude gora, tijela javne vlasti slala su za Izvješće Ministarstvu uprave nepotpune i netočne podatke, što su uočili u GONG-u i javno upozorili na to. Međutim, bez ikakvog rezultata, bar onog vidljivog javnosti, što je u najmanju ruku neozbiljno za Vladu koja najavljuje bespoštednu borbu protiv korupcije. Naime, upravo se otvorenošću i davanjem informacija građanima najbolje sprečava korupcija, daleko bolje nego bilo kakvim suđenjima. Što je veća transparentnost rada tijela javne vlasti to je manja vjerojatnost pojavljivanja sivih zona u kojima se može pojaviti korupcija i upravo to je najbolje rješenje. Malarija se nije iskorijenila ubijanjem jednog po jednog komarca prijenosnika već isušivanjem močvara, a tako je i s korupcijom, puno je bolja preventiva od bilo kakvog kažnjavanja post festum. No, u Hrvatskoj još uvijek kao da vlasti to ne mogu shvatiti.

Dok se u, primjerice, Australiji ili na Novom Zelandu, zemljama koje spadaju u grupu najmanje korumpiranih prema indeksu percepcije korupcije, bez ikakvih problema može na internetu naći koje su rasprave i pred kojim sucima zakazane, u Hrvatskoj od 105 e-oglasnih ploča namijenjenih općinskim sudovima na tek njih 19 ima nekakvih podataka dok su preostale potpuno prazne. Situacija nije puno bolja niti na županijskim sudovima: od njih 20 tek svaki peti ima nešto na svojoj e-oglasnoj ploči. Nešto bolji postotak je korištenja interneta na trgovačkim sudovima, gdje ih čak četiri od 13 ima nešto na svojoj e-oglasnoj ploči, no oni najveći, zagrebački, riječki i splitski, nikad ništa na internetu nisu objavili. A ako se tako ponašaju sudovi što očekivati od drugih tijela javne vlasti? Odluke sudova imaju strahovit utjecaj, konačno, ukoliko se pojavi spor oko neke nekretnine sud je taj koji donosi konačnu odluku i onda bi bilo dobro da ta odluka bude dostupna javnosti. Ili bar potencijalnim kupcima sporne nekretnine. Nije ništa drugačije niti s dionicama ili nekakvim pretvaranjima potraživanja u dugove – apsolutno je logično da svaka presuda bude potpuno javna i, što je podjednako važno, lako dostupna. No, to na žalost nije tako i prečesto je u Hrvatskoj preteško doći do neke sudske odluke.

Nestao povjerenik za informacije
Situacija je možda nešto bolja kad je riječ o tijelima javne vlasti jer njih ipak vode ljudi koji su pod pritiskom javnosti, no i tu je ogroman broj ‘crnih rupa’ zbog kojih se svakom potencijalnom investitoru diže kosa na glavi, a posebice onom koji dolazi iz inozemstva i nije navikao čekati danima na jednostavne odgovore, poput: smije li se graditi na nekoj parceli? U pravilu, tu bi sve stvari trebale biti jednostavne i jednoznačne, ali u Hrvatskoj se previše često situacija svodi na nekakve pregovore s ljudima iz javne administracije, pri čemu nema niti kriterija po kojima se nešto pregovara niti garancija da će se ispregovarano i ispoštovati. Uskoro će Sabor imati veliku priliku postaviti nova pravila igre kod reguliranja prava na pristup informacijama i trebalo bi se nadati da će Vlada imati dovoljno volje i snage da se ta pravila počnu dosljedno i primjenjivati. Ljetos je u saborsku proceduru došao novi Zakon o pravu na pristup informacijama, daleko bolji od dosadašnjeg, no u prvom čitanju bio je bitno okljaštren i negdje je nestao povjerenik za informacije, institucija koja bi trebala odigrati važnu ulogu. Ako je suditi po tome, doista nema previše razloga za nadu da će jednog skorog dana u Hrvatskoj neke temeljne dokumente biti jednostavno dobiti kao u zemljama razvijene demokracije.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik je Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa