Inovacije same po sebi neće povećati životni standard

Autor: Dani Rodrik , 15. lipanj 2016. u 22:00

U Latinskoj Americi, a sada je to već primjetno i u SAD-u, rast produktivnosti pod utjecajem inovacija poništavaju radnici premiještanjem iz više proizvodnih u manje proizvodne segmente gospodarstva.

Čini se da živimo u ubrzanom dobu revolucionarnih tehnoloških prodora. Jedva da prođe i jedan dan bez najave nekog novog važnog dostignuća na području umjetne inteligencije, biotehnologije, digitalizacije ili automatizacije. Međutim, oni koji bi trebali znati kamo nas sve to vodi, čini se da još nisu posve sigurni o mogućim ishodima.

S jedne strane spektra nalaze se tehnološki optimisti, koji vjeruju da se nalazimo na početku novog doba u kojem će životni standard na globalnoj razini doživjeti rast veći nego ikada dosad. S druge strane nalaze se tehnološki pesimisti koji drže da je statistika produktivnosti rada razočaravajuća i da će dobrobiti novih tehnologija na razini cijelog gospodarstva ostati ograničene. Nadalje, tu su i oni koji su zabrinuti zbog tehnologije i koji se slažu s optimistima vezano uz razmjere i svrhu inovacija, ali zabrinjavaju ih nepovoljne implikacije vezano uz zapošljavanje ili pravednost.

Ta stajališta razlikuju se jedno od drugoga, no ne toliko po neslaganju vezano uz opseg tehnoloških inovacija. Naposljetku, tko bi s ozbiljnošću mogao sumnjati u činjenicu da inovacije napreduju velikom brzinom? Rasprava se vodi o tome hoće li te inovacije ostati ograničene na nekolicinu tehnološki intenzivnih sektora koji zapošljavaju najkvalificiranije profesionalce na koje otpada relativno mali udio BDP-a, ili će obuhvatiti veći dio gospodarstva. Posljedice bilo koje inovacije na produktivnost, zapošljavanje i pravednost naposljetku će ovisiti o brzini njene rasprostranjenosti diljem tržišta rada i proizvoda.

Porast nejednakosti
Rasprostranjenost tehnologije može se obuzdati vezano uz potražnju, ali i ponudu. Razmotrimo ponajprije potražnju. U bogatim gospodarstvima potrošači troše glavninu svojih prihoda na usluge poput onih u zdravstvu, obrazovanju, prijevozu, stambenom sektoru i maloprodajnoj robi. Tehnološke inovacije do ovog su trenutka imale relativno mali utjecaj u velikom broju tih sektora. Razmislite o nekim brojkama objavljenim u nedavnom izvješću McKinsey Global Institute naslovljenom Digitalna Amerika. Dva sektora u SAD-u koja su iskusila najveći rast produktivnosti nakon 2005. bila su sektor infomacijskih i komunikacijskih tehnologija i medijske industrije, čiji je zajednički udio u BDP-u ispod 10%.

Za razliku od njih, vladine usluge i zdravstveni sektor, koji zajedno proizvode više od četvrtinu BDP-a, nisu zabilježili gotovo nikakav rast produktivnosti. Tehnološki optimisti, poput autora iz instituta McKinsey, smatraju te brojke prilikom: usvajanje novih tehnologija u sektorima koji zaostaju donosi znatne prednosti vezane uz proizvodnju. S druge strane, pesimisti smatraju da bi takvi jazovi mogli biti strukturna, trajna značajka današnjih gospodarstava. Primjerice, ekonomski povjesničar Robert Gordon zastupa mišljenje da današnje inovacije blijede u usporedbi s prošlim tehnološkim revolucijama po pitanju vjerojatnosti utjecaja na razini cjelokupnog gospodarstva.

Možda digitalna revolucija, unatoč svojoj dojmljivosti, neće imati doseg takvih razmjera.  Vezano uz ponudu, ključno pitanje je hoće li sektor inovacija imati pristup kapitalu i vještinama koji su mu neophodni za brzo i kontinuirano širenje. U naprednim zemljama niti jedno od tih ograničenja obično nema preveliki utjecaj. Ali kad su tehnologiji neophodne visoke kvalifikacije – tehnološke promjene "naklonjene su vještinama" u terminologiji ekonomista – njeno usvajanje i širenje produbiti će jaz između zarade nisko i visokokvalificiranih radnika.

Ekonomski rast bit će popraćen porastom nejednakosti kao što je to bio slučaj u 1990-ima. Problem vezano uz ponudu s kojom su suočene zemlje u razvoju doprinosi još većem slabljenju. Radna snaga pretežno je nisko kvalificirana. Tijekom povijesti, to nije bio hendikep prethodnim industrijalcima, sve dok se proizvodnja sastojala od operacija montaže utemeljenim na radnoj snazi kao u slučaju odjeće i automobila. Seljaci su se mogli pretvoriti u tvorničke radnike gotovo preko noći, što je podrazumijevalo znatne dobrobiti za gospodarstvo vezano uz proizvodnju. Proizvodnja je tradicionalno predstavljala brzi uspon prema višim razinama dohotka. 

Prerana deindustrijalizacija
Kad proizvodni postupci postanu robotizirani i kad budu zahtijevali visoke kvalifikacije, ograničenja po pitanju ponude počet će se osjećati. Realno, zemlje u razvoju gube svoju komparativnu prednost naspram bogatih zemalja. U današnje vrijeme svjedočimo posljedicama toga u "preranoj deindustrijalizaciji" zemalja u razvoju. U svijetu prerane deindustrijalizacije, postizanje rasta produktivnosti na razini cijelog gospodarstva postaje utoliko teže za zemlje s niskim dohotkom. Nije jasno postoje li učinkovite zamjene za industrijalizaciju. Ekonomist Tyler Cowen sugerirao je da bi zemlje u razvoju mogle konzumirati niz novih proizvoda po niskim cijenama.

To je model koji Cowen naziva "mobiteli umjesto tvornica automobila." Međutim, ostaje pitanje: što će te zemlje proizvoditi i izvoziti – uz primarne proizvode – kako bi bile u mogućnosti sebi priuštiti uvezene mobitele? U Latinskoj Americi, produktivnost na razini cijelog gospodarstva stagnirala je unatoč značajnim inovacijama u najbolje vođenim tvrtkama i vodećim sektorima. Očigledni paradoks rješava se napomenom da su brzi rast produktivnosti pod utjecajem inovacija poništili radnici premiještanjem iz više proizvodnih na manje proizvodne segmente gospodarstva – fenomen koji smo moji koautori i ja nazvali "strukturne promjene koje smanjuju rast."

Tehnološki dualizam
Takav perverzan ishod postaje moguć kad u gospodarstvu postoji ozbiljni tehnološki dualizam, a produktivnije aktivnosti ne šire se dostatnom brzinom. Zabrinjavajuće je da postoje dokazi da se strukturne promjene koje smanjuju rast od nedavno događaju također u SAD-u. Naposljetku, posljedice tehnoloških inovacija na razini cijelog gospodarstva, a ne inovacije same po sebi, doprinose porastu životnog standarda. Inovacije mogu postojati unatoč niskoj produktivnosti, s druge strane, rast produktivnosti ponekad je moguć u odsustvu inovacija, kad se resursi premjeste u produktivnije sektore. 

© Project Syndicate, 2016.

Komentirajte prvi

New Report

Close