Nove tehnologije snižavaju cijene robe i usluga u kojima se primjenjuju. One također vode do razvoja novih proizvoda. Potrošači uživaju u blagodatima tih unaprjeđenja, bez obzira gdje živjeli – u bogatim ili siromašnim zemljama. Mobilni telefoni očigledan su primjer velikog utjecaja nekih novih tehnologija. Kao očigledan primjer tehnološkog skoka, oni su dali siromašnima u zemljama u razvoju pristup komunikaciji na velikim udaljenostima bez potrebe za skupim ulaganjima u fiksne linije i infrastrukturu.

Isto tako, mobilno bankarstvo putem mobilnih telefona omogućilo je pristup financijskim uslugama na udaljenim područjima bez potrebe za poslovnicama banaka. To su slučajevi u kojima tehnologija poboljšava živote siromašnih. No, da bi tehnologija istinski i na kontinuirani način doprinijela razvoju, ona mora učiniti više od pružanja boljih i jeftinijih proizvoda. Mora također voditi prema većem broju bolje plaćenih radnih mjesta. Drugim riječima, ona mora pomagati siromašnima u njihovoj ulozi proizvođača i potrošača. Model rasta koji je ekonomist Tyler Cowen nazvao "mobiteli umjesto tvornica automobila" nameće očigledno pitanje: prije svega kako si ljudi u zemljama u razvoju mogu priuštiti kupovinu mobitela?

Mobiteli pomogli ribarima
Budući da se komunikacije i financije smatraju inputom u proizvodnji, oni su u određenoj mjeri usluge namijenjene proizvođačima, ali istovremeno i usluge namijenjene potrošačima. Primjerice, poznata studija dokumentirala je način na koji je širenje mobitela u indijskoj državi Kerali omogućilo ribarima arbitražu cjenovnih razlika diljem lokalnih tržišta, što je posljedično u prosjeku povećalo njihovu dobit za 8%.

Čini se da je usluga mobilnog bankarstva M-Pesa, koja je rasprostranjena diljem Kenije, omogućila siromašnim ženama pomak od samoopskrbne poljoprivrede prema nepoljoprivrednim djelatnostima, što je uzrokovalo značajan pomak prema gore na dohodovnoj ljestvici za one na samom dnu. Nove digitalne tehnologije igraju važnu ulogu u preobrazbi poljoprivrede velikih razmjera u Latinskoj Americi i drugdje.

Obrada velikih količina podataka, globalni navigacijski satelitski sustav, dronovi i komunikacijske mreže velikih brzina omogućili su poboljšane savjetodavne službe; optimizirano navodnjavanje i uporabu pesticida; uspostavu sustava ranog upozorenja te omogućili bolju kontrolu kvalitete, kao i učinkovitiju logistiku i upravljanje lancem opskrbe. Ta unaprjeđenja povećavaju produktivnost farmi i olakšavaju diverzifikaciju u netradicionalne usjeve s većim povratom. Uvođenje tih novih tehnologija u proizvodnju u zemljama u razvoju često se provodi kroz globalne lance vrijednosti. U načelu, globalni lanci vrijednosti pogoduju tim gospodarstvima kroz olakšavanje ulaska na globalna tržišta.

Slabost nadmašila prednost
Ipak, postavljaju se velika pitanja vezano uz mogućnosti koje nastaju uslijed primjene tih novih tehnologija. Je li prihod od produktivnosti dovoljno velik? Može li se on dostatnom brzinom proširiti diljem ostatka gospodarstva? Svaki optimizam po pitanju razmjera doprinosa globalnih lanaca vrijednosti mora se ublažiti uslijed tri otrežnjavajuće činjenice. Prije svega, čini se da je širenje globalnih lanaca vrijednosti zaustavljeno tijekom posljednjih godina. Nadalje, sudjelovanje zemalja u razvoju u globalnim lancima vrijednosti – i doista općenito u svjetskoj trgovini – ostalo je prilično ograničeno, s posebnom iznimkom nekih azijskih zemalja.

Treće, i možda u najvećoj mjeri zabrinjavajuće, je činjenica da su posljedice recentnih trgovinskih i tehnoloških trendova po zapošljavanje unutar zemalja razočaravajuće.  Nakon pažljivijeg razmatranja, globalni lanci vrijednosti i nove tehnologije pokazuju značajke koje ograničavaju, a mogle bi čak i narušiti, prednosti gospodarske performanse zemalja u razvoju. Jedna od tih značajki je i opća pristranost u korist vještina i ostalih sposobnosti.

Ta pristranost umanjuje komparativnu prednost zemalja u razvoju u tradicionalnim radno-intenzivnim proizvodnim (i ostalim) djelatnostima te umanjuje njihove prihode od trgovine. Drugo, globalni lanci vrijednosti otežavaju zemljama niskog dohotka iskorištavanje njihovih prednosti vezano uz troškove rada kako bi neutralizirale vlastite tehnološke nedostatke, umanjujući njihovu sposobnost zamjene nekvalificirane radne snage za ostale ulazne faktore u proizvodnji.

Te dvije značajke se međusobno osnažuju i sjedinjuju. Dokazi do današnjeg dana, s aspekta zapošljavanja i trgovine, ukazuju na to da su nedostaci uvelike nadmašili prednosti. Uobičajena reakcija na te bojazni je naglašavanje važnosti izgradnje komplementarnih vještina i sposobnosti. Zemlje u razvoju moraju unaprijediti vlastite obrazovne sustave i tehničko usavršavanje, poboljšati vlastito poslovno okruženje i unaprijediti vlastitu logistiku i transportne mreže u cilju potpunijeg iskorištavanja novih tehnologija, glasi dobro poznati refren.

Dizalo za viši dohodak
Međutim, to je isto kao da kažemo da je za razvoj potreban razvoj. Trgovina i tehnologija pružaju priliku kad postoji mogućnost da one iskoriste postojeće sposobnosti i na taj način stvore izravniji i pouzdaniji put prema razvoju. Kad one iziskuju komplementarna i skupa ulaganja, tada više ne predstavljaju prečac za razvoj predvođen proizvodnjom. Usporedite nove tehnologije s tradicionalnim modelom industrijalizacije, koja je moćan pokretač gospodarskog rasta u zemljama u razvoju.

Prije svega, proizvodnja je utrživa, što znači da domaći output nije ograničen potražnjom (i dohotkom) unutar vlastite zemlje. Nadalje, know-how u proizvodnji s relativnom se je lakoćom prenosio iz zemlje u zemlju, a osobito iz bogatih u siromašna gospodarstva. Treće, proizvodnja nije postavljala velike zahtjeve pred vještine. Te su tri karakteristike kolektivno učinile proizvodnju fantastičnim dizalom prema višem dohotku za zemlje u razvoju.

Nove tehnologije prikazuju vrlo drugačiju sliku po pitanju lakoće prijenosa know-how i vještina potrebnih za njihovu primjenu. Posljedično, njihov neto učinak na zemlje niskog dohotka doima se prilično neizvjesnijim.

© Project Syndicate, 2018.