Iluzija besplatnosti doživjet će konačan poraz

Poduzetnik kao bitan društveni čimbenik zatrt je čim je promolio glavu iz ruševina socijalizma kako bi se iluzija besplatnosti mogla i dalje intelektualno replicirati

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, zahtjevima srednjoškolaca za besplatnom kontracepcijom, ministrovoj odluci da besplatne udžbenike obrani do zadnje kapi političke krvi, nevjerojatnim odlukama o zabranama pušenja i radu trgovina nedjeljom te desecima i stotinama sličnih zahtjeva i odluka? Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. U slučaju ideje o besplatnom obrazovanju to se čini naročito logičnim. I u slučaju nerada nedjeljom i zabrane pušenja lako se pronalaze snažni etički i/ili zdravstveni argumenti u prilog tim mjerama. Njihov emotivni priziv toliko je jak da je vrlo lako podleći zovu glasa “za” i pritom zaboraviti na onoga tko će sve to platiti.

Improvizacija i demagogija
Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. Dugo i duboko programirana u komunističkom obrazovnom i političkom sustavu odbojnost prema poduzetništvu poseban je zamah dobila kroz krajnje lijeve interpretacije hrvatske privatizacije. Time je poduzetnik kao bitan društveni čimbenik zatrt čim je promolio glavu iz ruševina socijalizma kako bi se iluzija besplatnosti mogla i dalje intelektualno replicirati. Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. Također zašto srednjoškolci ne prosvjeduju kod svojih roditelja koji su ih trebali poučiti osnovama seksualnosti, higijene i zaštite od začeća? Ili zašto ministar obrazovanja ne dijeli udžbenike prema imovinskom cenzusu tako da besplatne udžbenike i stipendije dobiju najsiromašniji i/ili najsposobniji, a ne da se novac poreznih obveznika rasipa bez kriterija kao da ga ima u izobilju? Konačno, zašto oni koji su zabranili pušenje u kafićima nisu proveli terensko istraživanje koje bi im pokazalo koliko će tisuća radnih mjesta biti izgubljeno naspram demagoške podvale prema kojoj bi i jedan spašeni ljudski život opravdao bilo koju životno spasonosnu mjeru koju smisli neko ministarstvo (pitam liječnike koliko će ljudi teško oboljeti od snažnoga stresa kad izgube posao ili propadne desetljećima građeni ugostiteljski obrt)? Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

Nepotrebno razmetanje
Ta će se promjena dogoditi ako nas ekonomska prinuda prisili na to da se odreknemo duboko ukorijenjene iluzije besplatnosti. Prosječan gospodarski rast dugo neće ponovo biti tako visok kao u dugom razdoblju 2002. - 2007. godine. Kad svijet izađe iz recesije, ponovo će naglo porasti cijene energije i hrane. Rast životnog standarda na Zapadu mogao bi postati dugoročno upitan ako se ne dogodi neka nova tehnološka revolucija. Pritisak starenja stanovništva postat će nepodnošljiv. Resursi za vođenje klasične fiskalne politike u takvim će uvjetima biti sve manji. Svaka će se porezna kuna dvaput i triput preokrenuti u oštrom političkom natjecanju koje više neće trpjeti korupciju, neefikasnost, improvizaciju i demagogiju. Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Velimir Šonje, direktor i osnivač Arhivanalitike, član je Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

Komentari (37)
  • kurdy
    kurdy 1:01 22.5.2009.

    streifen


    Navedeno je samo kao primjer. Možemo o nabavi vozila u javnim službama, troškovima saborskih zastupnika ili nečem petom. Poanta je da novca ima ondje gdje za to postoji politička volja.

    Što se rejtinga naših sveučilišta tiče, to je priča za sebe. Od metode te procjene pa nadalje. Mišljenja sam da velika većina naših fakulteta stvara veoma kvalitetne i konkurentne stručnjake, iako naravno ima iznimaka.

    Plaćanje nema veze s kvalitetnim obrazovanjem - kako u Hrvatskoj, tako i u Europi!

    Plaćanje ima veze sa kvalitetom. Najbolja europska sveučilišta su britanska sveučilišta. Držala su uvjerljivo svjetski primat sve dok laburisti nisu proveli socijalističke reforme koje su koštala Oxford i Cambridge primata koji su preuzeli ameri.
    A to kako naši fakulteti stvaraju kvalitetne i konkurentne stručnjake je apsurd.
  • ludjak
    ludjak 0:31 22.5.2009.

    Za zabranu pušenja, slažem se da je bilo potrebno bolje odabrati vrijeme. Obzirom da je pušenje, žestoki alkohol i svako neumjereno, dakle iznad sat, sat i pol vremena sjedenja u birtiji ma kako god lijepo bilo luksuz treba ga tako i tretirati te sukladno povećati porez i trošarine za prvi korak pa tko ima, hoće i može neka i plati.

    O besplatnom školstvu..
    Onog trenutka kad će svi gorljivi zagovornici komercijalnog obrazovanja koje se plaća prema tržišnim cijenama iz svog đepa, a koji su se besplatno školovali u SRH, SFRJ i RH retrogradno s kamatama platiti to svoje i ono svojih roditelja tada besplatno obrazovanje po cijenama koje bi željeli naplaćivati budućim naraštajima, neka bude po njihovom.
    Dakle gospodo prvo platite svoj račun pa onda tražite od drugih da se ponašaju na isti način.

    Ja volim gledati na svoju zaradu, plaću i ostale oblike prihoda na način da ih zarađujem u punom bruto iznosu. Iz te sume za dio koji uplaćujem na zajednički nam državni račun tražim da se on utroši na način da zdravstvo i obrazovanje bude dostupnije što je većem broju ljudi koji plaćaju sve moguće poreze u ovoj državi, a ne da taj dio odlazi na privatne račune za kojekakve provizije u tzv. javnim nabavama i direktnim pogodbama.
    Ne zaboravite dame i gospodo, Vaša plaća je ono što zarađujete u bruto iznosu, a ne samo onaj neto koji dobivate na svoje privatne račune!
    Imate puno pravo znati gdje i kako se troši onaj dio koji Vam ne sjeda na Vaš privatni račun u banci i u skladu s time zahtjevati da se troši na najbolji mogući način za Vas i Vašu djecu!

  • streifen
    streifen 0:10 22.5.2009.

    Navedeno je samo kao primjer. Možemo o nabavi vozila u javnim službama, troškovima saborskih zastupnika ili nečem petom. Poanta je da novca ima ondje gdje za to postoji politička volja.

    Što se rejtinga naših sveučilišta tiče, to je priča za sebe. Od metode te procjene pa nadalje. Mišljenja sam da velika većina naših fakulteta stvara veoma kvalitetne i konkurentne stručnjake, iako naravno ima iznimaka.

    Plaćanje nema veze s kvalitetnim obrazovanjem - kako u Hrvatskoj, tako i u Europi!

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve