Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, zahtjevima srednjoškolaca za besplatnom kontracepcijom, ministrovoj odluci da besplatne udžbenike obrani do zadnje kapi političke krvi, nevjerojatnim odlukama o zabranama pušenja i radu trgovina nedjeljom te desecima i stotinama sličnih zahtjeva i odluka? Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. U slučaju ideje o besplatnom obrazovanju to se čini naročito logičnim. I u slučaju nerada nedjeljom i zabrane pušenja lako se pronalaze snažni etički i/ili zdravstveni argumenti u prilog tim mjerama. Njihov emotivni priziv toliko je jak da je vrlo lako podleći zovu glasa “za” i pritom zaboraviti na onoga tko će sve to platiti.

Improvizacija i demagogija
Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. Dugo i duboko programirana u komunističkom obrazovnom i političkom sustavu odbojnost prema poduzetništvu poseban je zamah dobila kroz krajnje lijeve interpretacije hrvatske privatizacije. Time je poduzetnik kao bitan društveni čimbenik zatrt čim je promolio glavu iz ruševina socijalizma kako bi se iluzija besplatnosti mogla i dalje intelektualno replicirati. Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. Također zašto srednjoškolci ne prosvjeduju kod svojih roditelja koji su ih trebali poučiti osnovama seksualnosti, higijene i zaštite od začeća? Ili zašto ministar obrazovanja ne dijeli udžbenike prema imovinskom cenzusu tako da besplatne udžbenike i stipendije dobiju najsiromašniji i/ili najsposobniji, a ne da se novac poreznih obveznika rasipa bez kriterija kao da ga ima u izobilju? Konačno, zašto oni koji su zabranili pušenje u kafićima nisu proveli terensko istraživanje koje bi im pokazalo koliko će tisuća radnih mjesta biti izgubljeno naspram demagoške podvale prema kojoj bi i jedan spašeni ljudski život opravdao bilo koju životno spasonosnu mjeru koju smisli neko ministarstvo (pitam liječnike koliko će ljudi teško oboljeti od snažnoga stresa kad izgube posao ili propadne desetljećima građeni ugostiteljski obrt)? Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

Nepotrebno razmetanje
Ta će se promjena dogoditi ako nas ekonomska prinuda prisili na to da se odreknemo duboko ukorijenjene iluzije besplatnosti. Prosječan gospodarski rast dugo neće ponovo biti tako visok kao u dugom razdoblju 2002. – 2007. godine. Kad svijet izađe iz recesije, ponovo će naglo porasti cijene energije i hrane. Rast životnog standarda na Zapadu mogao bi postati dugoročno upitan ako se ne dogodi neka nova tehnološka revolucija. Pritisak starenja stanovništva postat će nepodnošljiv. Resursi za vođenje klasične fiskalne politike u takvim će uvjetima biti sve manji. Svaka će se porezna kuna dvaput i triput preokrenuti u oštrom političkom natjecanju koje više neće trpjeti korupciju, neefikasnost, improvizaciju i demagogiju. Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Velimir Šonje, direktor i osnivač Arhivanalitike, član je Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika