Poznati britanski spisatelj Oscar Wilde – inače poznat po doskočici 'želim da  se o meni priča, pa makar i dobro' – često se pitao je li gore biti predmetom kleveta ili zaborava.

S tom dvojbom često su vjerojatno suočeni i u Hrvatskoj elektroprivredi, kompaniji koja je zaslužila biti u središtu interesa javnosti, ali se, nažalost, to uglavnom uvijek događa zbog krivih razloga. Pažnja javnosti tijekom posljednjih dana bila je usmjerena prema slučaju Valtera Krizmanića – direktora Elektroistre s krivotvorenom diplomom, zatim njegove već smijenjene direktorice Ljiljane Čule čijih čevero članova najuže obitelji radi u HEP-u, a na kraju i sapunicom oko namjere Vlade da smjeni Upravu kompanije. 

Emocije i razum
U takvom vrtlogu afera uglavnom vezanih na problematiku stranačkog i nepotističkog kadroviranja, nije trebalo dugo da se, ovaj put u Jutarnjem listu, jave već poznati glasovi s idejama nužnosti privatizacije svih državnih poduzeća, pa tako i HEP-a. Jedno od najstarijih pravila marketinga ono je kako su emocije, dakle dojam, jače od razuma. Primjenjujući tu logiku na trenutno poslovanje HEP-a, čitajući izvještaje o najnovijim aferama, neupućeni čitatelj lako bi mogao zaključiti kako je, uistinu riječ o tvrtki nepovratno zagađenoj raznim formama klijentelističkog i političkog pogodovanja, te kako bi građani, vlasnici i korisnici usluge te tvrtke, uistinu dobili više kad bi HEP-om upravljao privatni vlasnik. Ipak, pridodaju li se takvom subjektivnom dojmu i objektivne činjenice, logično je za zaključiti kako nikad u zadnjih, barem, deset godina nije bilo manje razloga razmatrati eventualnu privatizaciju HEP-a.

Naime, u sjeni već spomenutih afera, gotovo nezapaženo je u javnosti prošla vijest kako je HEP u prvih pola godine ostvario neto dobit od gotovo 1,3 milijarde kuna, koliko je ostvario u cijeloj prošloj godini, inače jednoj od boljih u proteklom desetljeću. Nastavi li se taj trend, kompanija bi godinu mogla završiti s dobiti od 2,5 milijardi kuna, što je razina profitabilnosti nezabilježena u novijoj povijesti tvrtke. Za puno shvaćanje vrijednosti takvog financijskog rezultata, dovoljno se vratiti u pretkrizno razdoblje. HEP je 2007. poslovao sa 27 milijuna kuna dobiti, a godinu kasnije prikazan je profit od 31 milijun, napumpan izvanrednim prihodom od 133 milijuna kuna stvorenim krajnje upitnom promjenom u metodologiji izračuna vrijednosti dugotrajne imovine. Naredne, 2009. godine, dobit je porasla na 154 milijuna, da bi 2010. skočila na 1,4 milijarde. Inače, 2010. bila je hidrografski najpovoljnija za HEP u zadnjih 20-ak godina, pa su HEP-ove hidroelektrane ostvarile rekorde u proizvodnji energije. 

Nije sve u kiši
Ipak, nakon kiše došlo je sunce, a sljedeću godinu HEP – iscrpljen i isplatom prošlogodišnje dobiti u državni proračun, završio je s gubitkom od 3 milijuna kuna, da bi kasnije računovodstvenim prepravkama ipak iskazana dobit od 7 milijuna kuna. I 2012. završena je uz skroman profit od 70-ak milijuna kuna, da bi tijekom zadnje dvije godine profitabilnost počela rapidno rasti. Dakako, profitabilnost nije jedini kriterij temeljem kojeg bi se trebali donositi zaključci o stanju HEP-a, no bitna je kao polazišna točka u razmatranju kvalitete upravljanja kompanijom. Naime, u hrvatskoj javnosti postoji uvriježeno mišljenje kako poslovanje HEP-a ovisi o količini kiše koja padne.

S obzirom na to da kompanija u svom proizvodnom portfelju ima dominantnu količinu hidroelektrana taj je zaključak suštinski neizbježan, no postoji niz drugih faktora koji utječu na poslovanje tvrtke. Primjerice, ova godina u hidrografskom je smislu za HEP slabija oko 20 posto od prošle, pa ako kompanija završi godinu s dvostruko većom dobiti, jasno je da to ne može biti posljedica vremenskih prilika.  U korist HEP-a ove godine išla je cijena ugljena koja je pala na svjetskom tržištu, dok je cijena prirodnog plina u Europi ostala na relativno niskim razinama. Također, kompanija je i iskoristila i sve jaču konkurenciju dobavljača na domaćem tržištu. HEP je uspio bitno umanjiti prosječnu nabavnu cijenu energije, koja u njegovoj opskrbnoj bilanci i dalje zauzima oko 40 posto kapaciteta.

Važno je istaknuti kako je ovogodišnji rast profitabilnosti ostvaren i unatoč padu prihoda i tržišnog udjela, pa je logično zaključiti i kako je rast dobiti posljedica efikasnosti u kontroli rashoda. Dakako, neki će argumentirati i kako je velika dobit zapravo posljedica slabije investicijske aktivnosti, no ne ulazeći u raspravu o rokovima u kojima HEP realizira svoje investicije, treba reći kako je investicijska aktivnost na razini prosjeka tijekom zadnjih deset godina. Činjenica je i da je nekoliko velikih projekata poput Plomina C i Kosinja/Senja kompaniji predstoji u budućem razdoblju. U njih će HEP uložiti dosta novca, ali i ljudskih resursa, pa je evidentno da se kompanija danas nalazi na prekretnici. Nastavak tranzicije iz nekadašnjeg državnog monopolista u modernu energetsku kompaniju podrazumijevat će i donošenje niza vrlo teških, često i nepopularnih odluka, vezanih za daljnje povećanje efikasnosti poslovanja.

Također, HEP će morati naći načina da dugoročno riješi problem toplinarstva koja je na godišnjoj razini prema nekim izvorima košta i do milijardu kuna neostvarene dobiti. HEP će morati napokon krenuti u segment razvoja obnovljivih izvora energije, koji je i investicijski i kadrovski u zadnjih deset godina potpuno zanemaren. Sve to predstoji Upravi HEP-a, a bez obzira tko u njoj sjedio i kakve planove imao, svi ciljevi mogli bi pasti u vodu već početkom sljedeće godine ako država odluči HEP-ovu dobit povući u proračun. Takav scenarij bio bi možda povod za raspravu o privatizaciji kompanije, barem zato da se konstatira da suštinski problem HEP-a nije u onima koji u njemu rade, već u onima koji svake četiri godine dobiju pravo ponašati se kao da su mu vlasnici.