Darko Bičak

Darko Bičak

I ako kupimo skupe borbene zrakoplove, ostaje jedno veliko pitanje

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Možda bi novi laki lovac T-X, europsko-američki projekt Saaba i Boeinga, čija cijena neće prelaziti 30-ak mil. dolara, bio dobro rješenje za manje i siromašnije zemlje EU među kojima je i Hrvatska. Posebno zato što se njegovom narudžbom ne bismo zamjerili ni Washingtonu niti Bruxellesu.

Nakon što je nabava suvremenih, ili barem suvremenijih borbenih zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo krajem prošle godine neslavno propala, nedavno je Vlada krenula u novi postupak nabavke s kojim će možda imati više "sreće".   Prema dostupnim informacijama, Hrvatska će krenuti u nabavu novog višenamjenskog borbenog aviona (VBA) od samog početka. Prošli postupak nabave je od odluke Vlade pa do očekivanog potpisivanja ugovora s odabranim Izraelcima trajao dvije godine. 

U prošlom natječaju je švedski, a samim tim i EU, JAS 39 Gripen bio ocjenjivan kao bolji "ekonomski deal", dok je američko-izraelski F-16 Barak slovio za "bolji politički deal i superiorniji ratni stroj". Cijenama se, u oba slučaja, licitiralo prigodno, po potrebi onoga tko ih iznosi jer je jasno da cijenu zrakoplova ne čini samo trup stroja već i kompleksni sustavi elektronike, naoružanja, obuke, a u konačnici i čitave logistike. 

>>Bez offseta od barem 2 mlrd. eura teško će proći odluka o kupovini zrakoplova

Tako se u Hrvatskoj javno nagađalo da će nas kompletna obnovljena eskadrila od 12 funkcionalnih zrakoplova F-16 Barak s obukom, elektronikom, naoružanjem i logistikom stajati ukupno 500 milijuna dolara. S druge strane, službeni podaci o prošlotjednoj bugarskoj kupovini F-16 Block 70 govore da je za osam aparata, stručnjaci kažu s osrednjim paketom elektronske opreme i vrlo skromnim paketom naoružanja, Lockheed Martinu plaćeno 1,2 milijarde dolara, odnosno 150 milijuna dolara po avionu.

Nadzor prepustili NATO-u
Ovdje dolazimo do pitanja koje se već godinama provlači, ne samo u Hrvatskoj, nego i u sličnim zemljama, prije svega u središnjoj i istočnoj Europi - o mogućnosti malih i relativno siromašnih zemalja da posjeduju vlastito nadzvučno borbeno zrakoplovstvo.  Neke od njih su već u početku samostalnosti nadzor svog neba prepustile na brigu NATO savezu. Sve druge, uključujući i Hrvatsku, odlučile su da će i dalje imati borbene mlažnjake.

Tu se pojavio problem cijene i tehničkih mogućnosti. Prije 30-ak godina zrakoplovi su bili jednostavniji i jeftiniji, te su zemlje poput Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske i bivše Jugoslavije imale stotine borbenih mlažnjaka.  U međuvremenu su se promijenile geopolitičke okolnosti, ali možda još i više tehnologija te su danas vojni zrakoplovi više kompleksni elektronski sustavi cjelokupnog obrambenog djelovanja neke zemlje nego samo ratna oruđa. Možda je najbolji primjer za to sveprisutni F-16 kojeg u naoružanju ima 30 zemalja svijeta.

To je zrakoplov koji je primarno zamišljen kao "lakši" i jeftiniji lovac u odnosu na superiorniji i skuplji F-15 i kojeg su SAD namijenile svojim saveznicima, nešto slično kao što je radio SSSR radio sa svojim MIG-om. U međuvremenu je razvojem tehnologije i F-16 postao "teškaš" nakrcan tehnologijom, ali i skuplji, koji se možda samo još u detaljima razlikuje od F-15 ili čak i F-35.

Previsoki troškovi 
Tu dolazimo do problema da su takvi visokotehnološki zrakoplovi, s čitavom mrežom sofisticirane i skupe infrastrukture koja je nužna da bi njihova primjena u punoj funkciji uopće imala smisla, primjereniji za velike i bogate zemlje koje imaju, više ili manje, realne neprijatelje i prijetnje te gotovo neograničene vojne proračune, nego za relativno siromašne zemlje istoka Europe. Činjenica da je Bugarska naručila svega 8 zrakoplova, Slovačka 14, dok je Rumunjska kupila 12 rabljenih, a Češka i Mađarska već od prije imaju po 12 Gripena, dovoljno govori o kakvim skupim i kompleksnim sustavima je ovdje riječ.

Svatko tko misli da sa 8-12 zrakoplova ima smisla graditi neki ozbiljniji sustav obrane, uključujući vrlo skupu obuku, logistiku, radarski i satelitski nadzor itd. u zabludi je. Poseban slučaj je Poljska koja je među uspješnijim, a i bogatijim zemljama Nove Europe i koju uglavnom opravdani strah od susjeda tjera da ulaže u obranu "više nego sve ostale zemlje Nove Europe zajedno". Poljaci su prije 10-ak godina kupili 48 najnovijih aparata F-16. No, susreli su se s problemom niskih plaća - da zbog nedostatka kvalitetnog tehničkog kadra, ne nužno samo pilota, a nakon toga i nedostatka novca za održavanje i obnovu resursa, imaju zabrinjavajuće malu operativnost tih aviona.

Tako su F-16 tek lani preuzeli nadzor neba nad Poljskom, što je početni stadij operativnosti nekog vojnog zrakoplova, a ovih dana se pojavila vijest da je od 48 poljskih F-16 operativno samo njih 10.

Razlog je nedostatak novca i stručnjaka te činjenica da im je jeftinije letjeti s MIG-ovima koji su još funkcionalni. Preneseno na Hrvatsku, čak da naša zemlja pod pritiskom SAD-a i kupi eskadrilu F-16 Block 70 i za nju plati 1,2-2,5 milijardi dolara, postavlja se pitanje koliko bi ona bila operativna. Riječ je o materijalnom standardu društva, troškovima i plaćama, jer je teško zamisliti da bi vojni pilot mogao predano i dugoročno voziti zrakoplov vrijedan više od 150 milijuna dolara, a da njegova plaća bude 1500-2000 dolara. 

Potražnja za pilotima
Po pitanju tehničkog zemaljskog osoblja ova je problematika još poraznija jer će teško netko od njih prijeći iznos plaće od tisuću dolara. Istodobno, što te pilote prijeći da se zahvale domovini na službi i svoje znanje prodaju civilnom zrakoplovstvu, ili pak nekoj od 30-ak zemalja koja koristi te zrakoplove, posebno onima na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji?

Ako je Katar mogao uzeti gotovo pola pilota naše akrobacijske eskadrile Krila oluje, zar nije puno veća opasnost da bi takva potražnja bila puno poraznija za nas po pitanju elitnih borbenih pilota? Vjerujem da su o svim ovim izazovima obaviješteni i u dijelu američke administracije - onaj drugi dio želi jedino svima kojima može što skuplje prodati svoje najskuplje vojne zrakoplove.  Zbog toga se ozbiljno krenulo u razvoj novog lakog lovca jednostavnijeg i jeftinijeg za održavanje, koji nosi oznaku T-X i koji bi trebao objediniti karakteristike postojećeg trenažnog zrakoplova T-38 Talon, ali i standardnog lakog borbenog lovca za air policing te borbeno djelovanje po zemaljskim ciljevima.

Cijena T-X-a ne bi trebala prelaziti 30-ak milijuna dolara (SAD su ih naručile 350 za 10 milijardi, početak isporuke 2024.), a Hrvatskoj, kao i svim gore navedenim članicama EU, to bi moglo biti dodatno zanimljivo jer je riječ o europsko-američkom projektu Saaba i Boeinga. T-X bi trebao biti sveobuhvatan i dostupan svim američkim saveznicima. Hrvatska i ostale "male" članice EU-a tako se ne bi zamjerile niti Washingtonu, a niti Bruxellesu. 

Komentari (13)
  • Kirin
    Kirin 16:26 20.8.2019.

    Milijarder


    A kolika je provizija!!!!!!!!???

    "Brzo dok smo još na vlasti!"

    Pa nije Krstičević Kotromanović!
  • Kirin
    Kirin 16:23 20.8.2019.
  • loki07
    loki07 14:42 20.8.2019.

    Komentar je na dobrom tragu.

    Koliko ima smisla nabavljati samo 8 aviona i glumiti neku zračnu snagu.

    Od tih 8:
    - dva su trenažni dvosjedi za obuku.
    - Dva moraju biti lovački par “on alert” za presretanje tj. za “air policing”.
    - Dva moraju biti u rezervi za air policing (ne želimo da lažna uzbuna digne lovački par, pa da za pol sata uleti stvarna opasnost, a avioni su na “bingo fuel” ili u zraku na krivom kraju države).

    I što ostaje za stažna letenja, operativne vježbe, vježbe gađanja, presretanja itd…

    2 aviona ?

    Gdje je tu još rezerva za periode redovnih remonta - i kraćih (nekoliko dana) i dužih (nekoliko mjeseci). Na čemu će piloti letjeti neki minimum od 150 sati leta godišnje ?.

    Bolje kupit 24 trenažna aviona poput T-X pa da piloti lete i skupljaju znanje i iskustvo, nego 8 ili 12 “najboljih i najjačih”. U slučaju općeg ozbiljnijeg rata iovako će nam amerikanci dati avione a naše ćemo poslat na par mjeseci na obuku za konkretan model u USA - Ameri imaju više aviona nego pilota.

    A drugi način imat ćemo “zračne snage” u kojima će biti možda 10 pilota koji su se sposobni dignuti i sletiti sa nadzvučnim avionom sa prosjekom godišnjeg naleta od otprilike 20 sati.
    Ameri su nedavno digli paniku kad im je prosječni nalet vojnog pilota pao ispod 120 sati godišnje sa ciljem od 240 sati.

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!