Hrvatska ne zna kakva strana ulaganja želi privući

Autor: Ante Pavić , 10. listopad 2013. u 22:00

Sve karte stavljale su se na kvantitetu, ne pazeći gdje treba ulagati, pa gotovo pola ulaganja otpada na financije, trgovinu i nekretnine.

Gospodari hrvatske ekonomske politike često domaću stvarnost vole slikati fatalističkim bojama pa i nerijetko stavljati pred izbor "ili-ili". To pogotovo dolazi do izražaja kada pričaju o inozemnim investicijama koje su pred oltar hrvatskog gospodarskog rasta stavljene kao uvjet bez kojeg nam nema spasa.

Pri tome se svake godine klanjaju brojkama pri čemu se vode krilaticom brže i više, ali ne i bolje. Brojke u posljednjih nekoliko godina ne idu im u korist. Prema najsvježijim podacima Hrvatske narodne banke, inozemna strana ulaganja prošle su godine uspjela prijeći granicu od milijardu eura i tek su za 33 milijuna eura bile manje nego 2011. godine. Daleko je to bolje od 2010. godine kada su ulaganja vrijedila 317 milijuna eura, ali i daleko gore od rekordne 2008. godine kada su stranci uložili 4,2 milijarde eura. 

Prednjače Slovenci
Ulaganja u prvom polugodištu ove godine iznosila su 426 milijuna eura, a po prvi puta je stavka "zadržana dobit" zabilježila minus. Pri tome su najviše uložili ulagači iz Slovenije, nešto više od 50 milijuna eura. U prvom su polugodištu najviše se ulagalo u poštu i telekomunikacije. Analitičari Hrvatske narodne banke na temelju svih tih brojki su već su ranije primijetili da se nastavlja suzdržanost međunarodnih ulagača prema ulaganju u Hrvatsku.Prema podacima središnje banke, u proteklih 20 godina u razdoblju od 1993. do 2012. godine, inozemna su izravna ulaganja u Hrvatsku iznosila ukupno 26,75 milijardi eura. Stranci su u tom razdoblju najviše uložili u financijsko posredovanje odnosno u bankarski sektor, 8,8 milijardi eura, a potom u trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini 2,6 milijardi eura. Slijede ulaganja u poslovanje nekretninama sa 1,8 milijardi eura, a ona padaju uslijed pucanja nekretninskog ulaganja.

Bez strategije
Gotovo svi vladajući kadrovi do sada su sve svoje karte stavljali na kvantitetu, bjesomučno se utrkujući brojkama, ne pazeći pri tome kakve bi ulagače htjeli i gdje bi trebalo ulagati, a rezultat je da gotovo polovica ulaganja otpada na financije, trgovinu i nekretnine. To nije niti čudno jer Hrvatska nikada nije imala, niti ima, dugoročnu strategiju koja bi definirala ciljeve i industrijsku politiku, kao što to rade gotovo sve zemlje u svijetu. Hrvatska je osim toga, najveći priljev stranih investicija do sada bilježila kroz privatizaciju, odnosno kroz prodaju već postojećih poduzeća, dok su takozvane greenfileld investicije, dakle one koje zahtijevaju ledinu na kojoj bi trebao niknuti pogon, bile više nego rijetke.

Teorija kaže da ulazak inozemnih tvrtki u proizvodni sektor može prouzročiti jačanje konkurencije, što povećava pritisak na efikasnije poslovanje ostatka sektora. Istraživači s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu zaključuju da je daljnji bitan motiv zemlje primatelja ulaganja činjenica da se ulazna inozemna izravna ulaganja ne uključuju u inozemni dug zemlje, pa zemlje imaju dodatni motiv da prikupe što više izravnih ulaganja s obzirom na ostale stavke u kapitalnom i financijskom računu platne bilance. Potencijalne društvene troškove inozemnih izravnih ulaganja može prouzročiti smanjenje zaposlenosti zbog racionalizacije radne snage u preuzetom poduzeću ili na mikrorazini, zbog istiskivanja neuspješnih domaćih tvrtki.

Nadalje, mogu se pojaviti distorzije na tržištu rada, odnosno, može se smanjiti količina "dobrih" poslova i povećati količina "loših" poslova (razlike u plaćama radnika s istim sposobnostima ili spremom mijenjaju se zbog inozemnih izravnih ulaganja i nesavršenosti tržišta rada). Na makrorazini može doći do pogoršanja na tekućem računu platne bilance zemlje domaćina ukoliko poduzeća nastala inozemnim izravnim ulaganjima neto uvoze (više uvoze nego izvoze), primjerice, od svojih centrala u inozemstvu. Sve te stvari se ne uzimaju u obzir kada vladajući raspravljaju o izravnim ulaganjima nego bilo kakvo strano ulaganje uzdižu na na razinu dogme, ne dajući odgovor kakva bi ulaganja Hrvatskoj zapravo trebala. 

BDP ne raste automatski
Osim toga, srpski ekonomist Vladimir Miličević u pitanje dovodi i korelaciju izravnih stranih ulaganja i gospodarskog rasta. Analizirajući nekoliko europskih zemalja, Argentinu i Meksiko, on ruši prevladavajuće mišljenje kako će svaki rast izravnih stranih ulaganja automatski dovesti do rasta BDP-a. U Albaniji se, primjerice, od 1993. godine bilježi rast direktnih inozemnih investicija, ali uz istovremeni trend pada društvenog proizvoda i rasta nezaposlenosti uslijed deindustrijalizacije i povećanja uvoza. Ekonometrijskim je testom utvrđeno da je uloga stranih direktnih investicija minorna u porastu BDP-a. Ista stvar se dogodila i Argentini, a Mađarska je možda i najzanimljiviji primjer utjecaja priljeva izravnih stranih ulaganja na osnovne makroekonomske varijable.

Najveći godišnji rast mađarskog BDP-a zabilježen je u razdoblju od 1998. godine do 2005. kada je priljev stranih investicija iznosio par milijardi dolara godišnje. Sljedeće je tri godine rast priljeva izravnih ulaganja bio enorman, s postignutim maksimumom 2008. godine kada je u tu zemlju ušlo 74 milijarde dolara. Istovremeno je rast BDP-a bio manji od jedan posto godišnje. U svim je zemljama došlo do značajnog pogoršanja trgovinske bilance države, što znači da je uvoz rastao daleko brže od izvoza. Iz tih primjera zapravo nije teško izvući zaključak da je od pukog brojanja eura i dolara važnija sektorska struktura i oblik direktnih stranih ulaganja.

Zemlja neće ništa imati od inozemnih ulaganja ako nema ekonomsku politiku koja će ih usmjeriti i definirati njihovu strukturu. Hrvatska se usto orijentirala uglavnom na kapital iz zapadne Europe, dok su pojedine susjedne zemlje, poput Srbije, okrenule i ostalim ulagačima kao što je Kina i Rusija ili naftom bogate arapske zemlje. Kriza u eurozoni dodatno je smanjila ulaganja u Hrvatsku koja sada traži način kako se okrenuti i drugim centrima kapitala i moći pa su i sve češće konferencije o mogućnostima ulaganja i privlačenju kapitala iz Kine. Bit će to vrlo teško, budući da su mnoge manje zemlje već zauzele mjesto u redu, a teško je očekivati da će se Hrvatska uspjeti ugurati preko reda. Morat će se prije toga dogovoriti sama sa sobom što želi i na koji način to postići.

Komentari (1)
Pogledajte sve

sumiranje tako čestih žvaka “hrvatske ekonomske misli”, koje još jednom pokazuje zašto nam je ekonomija na dnu, i ono malo što se zbiva vode neuki improvizatori, koji su još uvijek bolji od ovakvih mislilaca.

među biserima ex-katedra logike koja stvari promatra ispod staklenog zvona, iz udobne pospanosti kafića na ekonomskim fakultetima posebno mjesto zauzima teza o štetnosti konkurencije koja stvara “malo dobrih a puno loših radnih mjesta”.

konkurencija ne stvara, nego razotkriva tu situaciju! tu situaciju stvaraju enormni krediti i dotacije koje nastaju isisavanjem novaca tih kredita i političkog formiranja “dobrih” radnih mjesta iza kojih ne stoji nikakva koristi niti dodana vrijednost. takvo izopačeno rezoniranje dovodi upravo do situacije gdje ljudi brane “stečeni standard”. npr. u zagrebu, gdje bandićevi špijuni s parkirališta, za što je potrebna nkv sprema i što može raditi svatko, imaju plaću liječnika, a vozači u zetu duplo veću plaću od tržišne. i sve na grbači privatnog sektora i enormnih zaduživanja.

no jasno je zašto “ekonomska misao” u konkurenciji vidi opasnost i štetu – u konkurentskom okruženju 95% naših “ekonomista” nisu potrebni ama baš nikome i morat će si naći posao sukladno znanjima i vještinama, mahom predviđam u manualnom radu dok ne nauče nešto konkretno raditi.

raspuštanje nikom potrebnih činovničkih ešalona u državnoj upravi uglavnom i znači ukidanje desetina tisuća radnih mjesta koja ničemu ne služe, a na nebrojeno mnogo takvih mjesta propisuje se ekonomski ili pravni fakultet za poslove koje bi moglo obavljati i dijete iz vrtića.

normalno da će konkurentsko okruženje njima oboriti standard. ali neće onima koji žele i znaju nešto konkretno raditi.

i za strane investicije je izrazito pristrano uzimati samo loše primjere i onda iz toga izvoditi zaključak da strane investicije u biti ne znače bog zna što. a gdje su u toj računici češka, slovačka, poljska, ako se već uzima tranzicijsko okruženje u obzir? da ne pričam o tome na što bi usporedbe sličile kad bi se iz slike o bdp-u izbacila umjetno stvorena državna potrošnja, država koja diže basnoslovne kredite, onda dijeli basnoslovne plaće činovnicima koji ništa ne rade, onda ti činovnici troše a mi im mjerimo kupovnu moć…

autora mogu pohvaliti jedino za koncizno i jasno prikazivanje stavova, a za ostalo… mogu mu samo najtoplije poželjeti da se ostavi jalove hrvatske marksističke ekonomske misli i hvata vlak za europu.

New Report

Close