Sigurnost opskrbe naftom i plinom zasigurno je jedan od ključnih strateških ciljeva energetske politike Republike Hrvatske u okvirima energetske strategije EU, pa su se posljednjih godina razvili novi sustavi čiji je zadatak u kriznim situacijama omogućiti uredan prijevoz robe i ljudi, grijanje, hlađenje, i dr. Tradicionalno shvaćanje povezuje sigurnost opskrbe s domaćom proizvodnjom energije ili kako se popularno kaže "energetskom neovisnošču".

Upravo ta "neovisnost" iznosi u Hrvatskoj svega oko 15% za naftu, a 68% za plin, pri čemu treba napomenuti da je potrošnja nafte posljednjih sedam godina pala za oko 30%, a plina za oko 10%. Sve većoj energetskoj ovisnosti o uvozu pridonosi i rastući uvoz derivata (1,7 milijuna tona u 2012.) uglavnom kao posljedica samo djelomične modernizacije rafinerija. U uvjetima stalnih (posebno od 1973.), a sada i rastućih političkih nestabilnosti u zemljama proizvođačima nafte i plina (Irak, Iran, Libija, Nigerija i td.) te tranzitnim zemljama (Ukrajina), vlastiti izvori energije su zapravo najjači i najstabilniji faktor sigurnosti opskrbe i uvjet održivog gospodarskog razvoja, ne samo uz zaštitu okoliša (koji treba ostaviti na "uživanje" budućim generacijama) nego i uz zaštitu i sigurnost ljudi (koji bi trebali biti opsrbljeni energentima, uredno i po cijenama koje mogu platiti).

Zbog toga su naftno plinske kompanije ne samo visoko razvijenih država nego i država u našem okruženju (Austrije, Mađarske, i dr.) intenzivirale istraživanja nafte i plina u domicilnim državama i na inozemnim koncesijama na Bliskom istoku, Sjevernom moru, Africi, Rusiji i dr., te imaju vrlo optimističke prognoze višestrukog rasta proizvodnje ugljikovodika u narednih 4 do 5 godine.Situacija u Hrvatskoj bi mogla biti optimistična za 6 do 7 godina jer su stvoreni zakonodavni i institucionalni okviri za intenziviranje istraživanja nafte i plina te njihovu potencijalnu proizvodnju na kopnenom i morskom području. Danas se na domaćim poljima i na inozemnim koncesijama, od strane integrirane naftno-plinske kompanija Ina proizvodi samo oko 2 milijuna tona ekvivalentne nafte (nafte, plina i kondenzata) što je dvostruko manje nego u 2011. kada je samo proizvodnja u Siriji iznosila oko 1 milijun tona ekvivalentne nafte.

Konkurentske prednosti Ine 
Trendni pad proizvodnje ugljikovodika prati i kontinuirani pad rezervi (i istraživačkih aktivnosti) koje su 2013. godine bile za više od 30% manje nego 2004, a u 2014. (prvih šest mjeseci) se pad proizvodnje nastavlja za daljnjih 7% (Slika 1.). I pri ovoj maloj proizvodnji rezeve nafte bi bile dostatne samo za sljedećih 22, a plina za 16 godina, što je znatno manje od procjena trajanja svjetskih rezerva nafte (53 godine) i plina (55 godina). Ovi negativni trendovi, nažalost, pokazuju koliko je izuzetno važno imati čvrstu strategiju diverzifikacije istraživanja i proizvodnje te kontinuirano ulagati u istraživanja, odnosno rast rezervi. Nove prilike se pružaju natjecanjem za dobivanje dozvola za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika u Hrvatskoj gdje bi Ina mogla iskoristitite neke svoje konkurentske prednosti. Svijet je daleko od toga da će se u skoroj budućnosti moći odreći nafte i plina. Naprotiv, prema predviđanjima OECD/IEA (World Investment Outlook, 2014.) u svijetu će se i u 2035., trošiti najviše nafte, 27% od ukupne primarne energije, a plina 24%.

Prema predviđanjima EU (EU Energy, Transport and GHG emissions, Trends to 2050, Ref.scenario 2013.) nafta će 2025. dominirati u potrošnji energije EU s udjelom od 33%, a slijedi je plin s 25%, dok bi obnovljivi izvori mogli mogli doseći 18%. Pored snažnog pada potrošnje nafte u Hrvatskoj, ona je i dalje glavni energent s udjelom od 37% (2012.), a plin je drugi po važnosti energent s 28%. Svjetske prognoze potrošnje ugljikovodika zasnivaju se, između ostalog, i na golemim investicijama u sljedećih dvadeset godina koje se predviđaju s iznosom od 13,7 bilijuna dolara što je 56% investicija u ukupnu svjetsku energetiku. Možemo samo zamisliti koliko će to biti snažan pokretač gospodarskog i tehnološkog napretka. U mnogim zemljama EU nema ambiciozna planove razvoja naftno-plinskog sektora pa su investicije znatno manje od poželjnih s obzirom na i dalje značajnu potrošnju ovih energenata, a što ukazuje na daljnji rast uvozne ovisnosti, odnosno na smanjenje sigurnosti opskrbe, što je suprotno strateškim ciljevima energetske politike.

Velika očekivanja
Da li će Hrvatska i njezine naftne i plinske kompanije zaploviti snažnim jedrima u ovaj svjetski investicijsko-razvojni ciklus te s kojim potencijalima i planovima? Za sada se mnogo očekuje, dugoročno, od započetih aktivnosti na novim istraživanjima i potencijalnoj proizvodnji nafte i plina, uz sudjelovanje i stranih kompanija. Pri tome bi država kao vlasnik nacionalnih rezervi trebala očekivani "novac od ugljikovodika" dalje investirati u nove razvojne projekte naftno-plinskog sektora. Time bi se stvorili uvjeti i za razvoj nacionalne naftno-plinske komapanije, a krajnje je vrijeme da se ojačaju i obrazovne, znanstvene i stručne  institucije iz ove djelatnosti, koje posjeduju tradiciju, stručnost, ustrajnost opstajanja, ali ne i novac nužan za razvoj i zadovoljavajuće praćenje trendova u industriji.

Može se očekivati da će nositelji energetske politike Hrvatske i dalje osmišljavati te ubrzano provoditi mjere kako bi se realizirali ciljevi i smjernice energetskog razvoja iz Strategije 2009., od kojih se većina nije niti priližno ostvarila, kao npr. "ubrzanje dovršetka modernizacije rafinerija nafte u Republici Hrvatskoj; osiguranje istraživanja vlastitih nalazišta nafte i prirodnog plina i uporaba novih tehničkih i tehnoloških rješenja za unaprjeđenje eksploatacije, povećanje iscrpka i povećanje pridobivih rezervi nafte i prirodnog plina; osiguravanje novih dobavnih pravaca nafte i prirodnog plina sudjelovanjem u međunarodnim projektima; i izgradnja podzemnih skladišta prirodnog plina i dr."  Dakle, sigurnost opskrbe je kompleksno energetsko pitanje, međuzavisno s gospodarskim razvojem, razvojnim projektima i investicijama pa su se u uvjetima stalno prisutnih i rastućih rizika (političkih, tržišnih, cjenovnih i dr.) i pada domaće proizvodnje, razvili i drugi oblici sigurnosti opskrbe.To je, između ostalog, formiranje obveznih zaliha nafte i naftnih derivata (u količini od 90 dana prosječnog dnevnog uvoza ili 61 dan prosječne dnevne potrošnje naftnih derivata).

Da bi se udovoljilo obvezama formiranja određenih godišnjih količina zaliha Hrvatska agencija za skladištenje obveznih zaliha nafte i derivata nafte (HANDA) skladišti veći dio nafte i derivata u Hrvatskoj u novoizgrađenim spremnicima na terminalima Janafa, ali jedan dio i u inozemstvu. Doprinos sigurnosti opskrbe plinom je povećanje kapaciteta postojećeg skladišta plina Okoli, ali bi trebalo biti i gradnja novog vršnog (u Grubišnom polju), a zatim i sezonskog skladišta (u Beničancima), koja bi ujedno bila i potpora radu potencijalnog Terminalu UPP na Krku.Nadalje, sigurnost opskrbe se postiže putem naftovodne i plinovodne infrastrukture koja omogućuju alternativne pravce i izvore opskrbe, čime se ujedno otvaraju i mogućnosti veće konkurencije i jeftinije opskrbe. Zbog toga je Europska komisija u listopada 2013. prihvatila listu od 248 energetska projekta, među kojima je i nekoliko hrvatskih projekata.

Usto, EU je i cjelovito sagledala politiku i djelovanje u vezi sigurnosti opskrbe kroz dokument European Energy Security Strategy, (usvojen u svibnju 2014.) koji je ujedno i odgovor na političku krizu u Ukrajini. Hrvatska ima dva opskrbna pravca za uvoz nafte i to transportnim sustavom Janafa iz pravca Omišlja/Mediterana i iz pravca Mađarske/naftovoda Družba, što doprinosi sigurnost opskrbe naftom u slučaju prekida u isporuci iz jednog od prvaca. Pri tome Janaf opskrbljuje i regionalne rafinerija (u Srbiji i BiH) iz oba ova dobavna pravca, ali može i rafinerije u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj iz pravca Omišlja, zbog čega je Janaf prepoznat kao strateški naftovod za opskrbu "land locked" rafinerija u državama članicama EU, te je jedan  od promotora projekta od zajedničkog interesa, Janaf/Adria.

Projekti od interesa EU
Hrvatska ima i dva uvozna pravca opskrbe plinom i to iz pravca Slovenije/Austrije i Mađarske/Ukrajine, a transport plina se obavlja sustavom tvrtke Plinacro. Sigurnost opskrbe sagledava se i realizacijom projekata od zajedničkog interesa EU u kojima je uključena Hrvatska i Plinacro, prvenstveno Terminala ukapljenog prirodnog plina na Krku i Jonsko-jadranskog plinovoda te nekoliko konekcijskih plinovoda koji bi trebali biti i tranzitni plinovodi prema državama članicama EU.Dakle, sasvim je jasno da je sigurnosti opskrbe naftom i plinom strateški važno pitanje nacionalne, energetske i gospodarske stabilnosti naprosto zato jer se njima pokriva 60% energetskih potreba i to se neće bitno promijenti niti u sljedećih desetak godina. Hrvatska ima visoku ovisnost o uvozu nafte od oko 85% i 30% o uvozu plina. 

Nova energetska strategija
Svi uvozni pravci izloženi su rastućim rizicima zbog političkih nestabilnosti u zemljama izvoznicama i tranzitnim državama, a što je ozbiljna prijetnja za opskrbu gospodarstva i stanovništva. Zbog toga je za očekivati pojačanu aktivnost nositelja energetske politike i energetskih tvrki na dugoročnom razvoju domaće proizvodnje, ali i daljnjoj diverzifikaciji pravaca i izvora dobave nafte i plina. Tome bi umnogome pridonijelo i cjelovito stručno sagledavanje energetske budućnosti kroz novu energetsku strategiju i razvojne projekte, a poželjno je donošenje i strategije sigurnosti opskrbe energijom.