Hrvatska će 1. srpnja 2013. postati 28. članica EU-a. No je li hrvatska poljoprivreda već zrela za EU? Kao dugogodišnji poznavatelj hrvatskih prilika, usuđujem se reći da Hrvatska nije izvršila mnoge od dodijeljenih joj zadaća, pogotovo kad je u pitanju poljoprivreda, a bojim se da preostali vremenski okvir neće biti dovoljan za nadoknadu propusta. Ali tko za to snosi krivnju? Krive su, dakle, ne samo sve vlade od utemeljenja RH nego i poljoprivrednici. Osiguranje hrane za vlastito stanovništvo je, pomislio bi čovjek, prvi prioritet svake vlade, no kako to izgleda u RH? Hrvatska je bogata prirodnim resursima, kao što su dovoljne i zanemarivo kontaminirane poljoprivredne površine, dostatni izvori vode, sjajna kontinentalna klima, dovoljne količine padalina i više nego dostatna radna snaga. Obrađuje se, nažalost, samo oko 30% poljoprivrednih površina, a kao razlog neobrađivanja prečesto se navode minirana polja. No to je najobičnija bajka, u koju danas ionako vjeruju samo neinformirani.

Slijedi prilagodba
Usprkos nabrojanim privilegijama, RH mora uvoziti prehrambene proizvode da bi prehranila vlastito stanovništvo. Odgovornost za te strateške pogreške prvenstveno snose sve vlade, ali s njima i poljoprivrednici. Uvoz hrane u 2010. iznosio je 2,1 milijardi američkih dolara (oko 2600 kuna po glavi stanovnika). Hrvatski seljaci uzgajaju monokulture poput žitarica, suncokreta i šećerne repe uz radni angažman od oko 20 dana godišnje, a Vlada RH sve to još nagrađuje s izdašnim poljoprivrednim subvencijama, ponekad i zajamčenim otkupnim cijenama. Samo 2,8% poljoprivrednih površina zasijano je voćem (u Austriji 5,8%), a 0,41% površina povrćem (Austrija 6,4%). Jednako loše razvijeno je i hrvatsko stočarstvo.Vlada RH je u Bruxellesu dobro pregovarala oko poglavlja Poljoprivreda i dobila vrlo susretljive prijelazne odredbe. No do promjena će morati doći. Slobodno tržišno gospodarstvo donosi tržište od preko 500 milijuna potrošača, 27 konkurentskih država i slobodno nadmetanje sa svim mogućnostima uspjeha, ali isto tako i rizike, ukidanje zajamčenih otkupnih cijena, novi pravilnik o subvencijama i neuplitanje države u pitanja uzgoja (iznimke su npr. vino i šećerna repa). Poljoprivrednici bi se s pravilima slobodnoga tržišnoga gospodarstva trebali što prije upoznati te ih prihvatiti i provesti. Što prije, to bolje, jer tko se ne prilagodi, dovest će u pitanje vlastitu egzistenciju. Nažalost, ta će sudbina vjerojatno zadesiti 50-60% sadašnjih poljoprivrednika, a kao nužna posljedica će se pojaviti višak poljoprivrednih površina. Gdje su onda prilike? Sigurno ne u uzgoju šećerne repe i duhana. Šećer je u EU-u kvotiran, potrošnja duhana je već sad u padu, a i uzgoj žitarica se mora reducirati.

Povećati prinos po hektaru
Nije nužno ponovno izmišljati toplu vodu. Pogledamo li preko granice, u Austriju ili Brandenburg (Njemačka), pronaći ćemo dovoljno uspješnih primjera poljoprivrednika koji s relativno malim pojedinačnim površinama uspijevaju preživiti u EU-u.
1) Poljoprivreda s naglaskom na uzgoj voća i povrća.
2) Povećanje kvalitete, jer današnja hrvatska kvaliteta se, uz par iznimaka (npr. područje oko Neretve), ne može nositi s međunarodnom konkurencijom.
3) Povećanje prinosa po hektaru. Primjer: iako Austrija nije klimatski toliko privilegirana, prinosi po hektaru su, ovisno o proizvodu, 30-70% viši nego u Hrvatskoj.
4) Kvalitetno stočarstvo, tj. adekvatni, a ne intenzivni uzgoj životinja. Industrijskih farmi s ograničenom kvalitetom mesa u EU-u ima i više nego dovoljno.
5) Osnivanje klastera kako bi se mogli povezati standard kvalitete i značajna kvantiteta. To znači zajedničko korištenje praktičnog znanja (know-how), strojeva, hladnjača i sl., jer poljoprivrednik koji nastupa samostalno ostaje bez izgleda u nacionalnom i internacionalnom nadmetanju.
6) Od iznimne je važnosti korištenje tržišne niše Bio, koja usprkos trenutnoj ograničenosti domaćeg tržišta pruža veliku izvoznu priliku. Znamo li da EU 50% svojih ekoloških proizvoda mora uvoziti iz prekomorskih zemalja, jer ih se u Europi nedovoljno uzgaja, postajemo svjesni goleme mogućnosti koja se ukazuje.
7) Odbacivanje genetski modificiranih organizama u uzgoju i tovljenju.

Nove potrebe
Najbolji primjer uspješnog preustrojavanja poljoprivrede male države je Austrija. Austrijska politika i seljaci su prepoznali potrebe novog vremena još prije ulaska u EU (1995.), kad je izdvojena dodatna financijska pomoć za prijelaz na ekološku poljoprivredu, uz minimalnu petogodišnju obvezu. Danas je Austrija vodeća država EU s više od 20% površina pod ekološkom poljoprivredom. Ista prilika se pruža i Hrvatskoj, no ta prilika, nažalost, nije dovoljno prepoznata, a teško da će nešto promijeniti i Akcijski plan razvoja ekološke poljoprivrede Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Na papiru je zapisan ambiciozni cilj od 8% površina pod ekološkom poljoprivredom do 2015. Europska 15-orka (države članice EU-a prije proširenja 2004.) je od 1993. do danas (18 godina) uspjela tek prekoračiti granicu od 5%. Konačno, negativni ishod referenduma o pristupanju EU-u bi također prije štetio nego pomogao hrvatskoj poljoprivredi. EU hoće, može, želi i mora poduprijeti hrvatsku poljoprivredu, ali svoj doprinos tome moraju dati i hrvatski seljaci i Vlada RH.

Friedrich Jakupec, savjetnik za ekonomski razvoj Vukovarsko-srijemske županije u ime njemačkog Centra za međunarodne migracije i razvoj (CIM)
jakupec@ecoconsult.at