Kemal DerviŞ

Kemal DerviŞ

Bivši ministar gospodarstva Turske i bivši upravitelj UNDP-a, danas je viši suradnik Brookings Instituta

Hoće li 'zakon džungle' zamijeniti globalni multilateralizam i zajednička pravila?

Alternativa je sustav kojim dominiraju bilateralni sporazumi, u kojem nema međunarodnih pravila i međunarodnog prava. To bi se primjenjivalo ne samo na trgovinu, već i na brojna 'prekogranična' regulatorna pitanja koja su postala sastavnim dijelom trgovinskih pregovora.

Uslijed kontinuiranih napada američkog predsjednika Donalda Trumpa započela je bitka za budućnost multilateralizma.

Prethodne potrebe za pragmatičnim reformama eskalirale su u pritisak za potpunu preobrazbu - ili čak potpuno uništenje - globalnog okvira multilateralnih institucija. Čini se da Trump preferira "sustav" u kojem bilateralni sporazumi zamjenjuju multilateralni poredak temeljen na pravilima. Budući da su Sjedinjene Američke Države još uvijek najnaprednije gospodarstvo na svijetu, on vjeruje da Amerika može postići najbolji "sporazum" ako sama sudjeluje u pregovorima, nesputana međunarodnim pravilima, a to se stajalište proteže i na vojna pitanja. 

Iako je multilateralizam zabilježio znatan napredak nakon kraja Drugog svjetskog rata, pojavila se potreba za kontinuiranom reformom, uslijed promjena u strukturi svjetskog gospodarstva. Do kasnih 1990-ih, tržišna gospodarstva u nastajanju zabilježila su povećanje veličine i tržišnog udjela, pretekavši Kvadrilateralnu skupinu zemalja Quada (SAD, Kanada, Europska unija i Japan), koja je prethodno dominirala Općim sporazumom o carinama i trgovini te Svjetskom trgovinskom organizacijom, njegovom nasljednicom. Slična promjena  "gospodarskog značaja" dogodila se i u slučaju Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. U srži te promjene bio je spektakularni rast Kine. 

Manja uloga MMF-a
U slučaju Svjetske trgovinske organizacije, sam broj zemalja u razvoju koje su joj se pridružile također je doveo do potrebe za prilagodbom. Nemogućnost zaključivanja Doha runde multilateralnih trgovinskih pregovora, nakon 14 godina razgovora, bila je simptom postojanja problema. Tijekom 2010-ih, pojavio se sustav u kojem su se mega-regionalni trgovinski pregovori - prije svega pregovori vezano uz Transpacifičko partnerstvo (TPP) i Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) te ostali "minilateralni" pregovori odvijali izvan okvira Svjetske trgovinske organizacije. 

Trumpovi napadi, koji su uslijedili nakon neuspjeha Doha runde, mogli bi dovesti do kraja funkcionalne Svjetske trgovinske organizacije. No, rasprava o sudbini Svjetske trgovinske organizacije dio je šire rasprave po pitanju multilateralizma, koja uključuje Ujedinjene narode, skupinu G20, i MMF. Uz rizik prekomjernog pojednostavljivanja, čini se da su moguća tri alternativna "sustava".  Prva alternativa je sustav kojim dominiraju bilateralni sporazumi, u kojem nema međunarodnih pravila i međunarodnog prava.

To bi se primjenjivalo ne samo na trgovinu, već i na brojna "prekogranična" regulatorna pitanja koja su postala sastavnim dijelom trgovinskih pregovora. On bi također minimalizirao uloge MMF-a i Odbora za financijsku stabilnost te označio kraj multilateralnih inicijativa predvođenih skupinom G20 usmjerenih na sprječavanje utrke prema dnu strategijama optimizacije korporativnog poreza. U svom ekstremnom obliku, ta vizija postaje takva da u njoj dominira "zakon džungle".

Nemoguće s dva sustava 
Druga alternativa je sadašnji sustav, u kojem se države koriste globalnim multilateralizmom za provedbu zajedničkih pravila. Taj sustav uključuje brojne regionalne organizacije. Međutim, na vrhu sustava sjede globalne multilateralne institucije kao što su MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, čiji je cilj formuliranje globalnih pravila i standarda.  Naposljetku, može se zamisliti sustav u kojem se odustalo od pokušaja uspostavljanja globalnih pravila, ali u kojem regionalne skupine ili skupine istomišljenika formuliraju vlastite skupove pravila.

Ta vrsta sustava usuglasila bi razlike u preferencijama koje bi države mogle imati. U teoriji, trebalo bi biti lako zamisliti dva različita regulatorna sustava koja odražavaju, primjerice, različite prioritete koje SAD i EU dodjeljuju privatnosti. Međutim, primijeniti dva različita sustava u praksi bilo bi komplicirano, obzirom na duboku interakciju između EU i SAD-a, a to se pokazalo teško izvedivim u slučaju Opće uredbe o zaštiti podataka u Europskoj uniji.

Pravila za vojne robote
Prvi sustav odbacuje sve napore usmjerene na pružanje globalnih javnih dobara i upravljanje učincima prelijevanja, uključujući one do kojih je došlo tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Države bi postale sudionicima u igri opetovanih uzajamnih osveta koje uzrokuju gubitke čak i najsnažnijima, što bi također vjerojatno dovelo do vojnog sukoba. To je upravo ono što su vođe pobjedničkih snaga nakon Drugog svjetskog rata pokušavale izbjeći. 

No, odbacivanje "zakona džungle" ne znači da pod vodstvom postojećih institucija i pravila sve dobro funkcionira. Postoji jasna potreba za određenom diferencijacijom u pravilima i standardima u cilju usuglašavanja različitih preferencija.  Znači li to da bismo trebali usvojiti treći sustav, rascjepkani multilateralizam, u kojem nema puno prostora za globalne institucije?  Postaje jasno da uvelike rascjepkani sustav ne bi mogao isporučiti tražena globalna javna dobra i dobrobiti. Zasigurno postoji prostor u kojem se regionalne skupine ili države istomišljenice mogu organizirati.

Naše globalne institucije često ne slijede načelo supsidijarnosti. Unatoč tome, s novim tehnologijama doći će do porasta potrebe za globalnim pravilima, kao što su primjerice pravila vezana uz klimu. Nalazimo se na početku kognitivne revolucije koja samo može povećati globalne izazove. Kibernetička sigurnost iziskuje djelovanje na globalnoj razini. Područje o kojem tek počinjemo razmišljati, genetski inženjering, iziskivat će globalna pravila i ograničenja. Na vojnom području imamo ugovor o neširenju nuklearnog oružja, a uskoro će nam biti potreban sporazum po pitanju ograničavanja upotrebe vojnih robota koje pokreće umjetna inteligencija.

Upotreba umjetne inteligencije uskoro će iziskivati nešto što bismo mogli nazvati novom globalnom etikom.  Zasigurno bi trebalo poticati suradnju među državama istomišljenicama ili po načelu geografske blizine. No, to nije nikakva zamjena za globalna pravila i standarde koji su neophodni za hvatanje u koštac s postojećim globalnim izazovima, kao i s onima koji se tek pojavljuju diljem svijeta. 

© Project Syndicate 2018.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!