Podrška hrvatskih građana NATO-u prešla je ovih dana rekordnu granicu od šezdeset posto. Tajming nije mogao biti bolji. Hrvatska upravo dobiva pozivnicu za NATO, dok američki predsjednik George Bush dolazi u službeni posjet Zagrebu. Razlozi za dosad nezabilježenu privrženost Hrvata ovom vojno-političkom savezu raznoliki su, a u većini slučajeva i iracionalni. Popularnost skače kad god se radikalizira politička situacija u Srbiji. Skače kad padne popularnost EU, što je u ovoj paradi zbog ZERP-a ponovno bio slučaj. U nekim anketama građani podržavaju ulazak u NATO jer smatraju da će to donijeti koristi gospodarstvu. A gotovo redovito popularnost NATO-u skoči kad padne Europskoj uniji i obrnuto. Ovakvi postoci dali su Josipu Friščiću, predsjedniku HSS-a, dobar argument da odustane od svog zahtjeva da se provede referendum za NATO jer je, prema njegovim riječima, sada sigurno da će on proći. Proteklih godina hrvatska vlast koristila je upravo suprotan argument da zazire od referenduma: postoci su bili niski i izlazak na referendum predstavljao bi velik rizik. Visoka potpora NATO-u i sve izvjesnija pozivnica Hrvatskoj podigla je optimizam u poslovnim krugovima. “Kad Hrvatska bude službeno pozvana u NATO, bacite pogled na CROBEX”, izjavio je nedavno Branko Štefanović, predsjednik upravnog vijeća veleučilišta VERN. No što nam taj optimizam uopće govori? Ako nema referenduma, nema potrebe za takvim postocima. Oni su dobrim dijelom iracionalni jer hrvatska javnost ima vrlo malo informacija o koristi i štetama od NATO-a. Kad stignu loše vijesti o našim vojnicima u Afganistanu, postoci se srozaju. Kad se razviju katastrofični scenariji o NATO-ovim manevrima ili o terorističkim prijetnjama, građani odjednom odustaju od podrške savezu. S druge strane kad se počne najavljivati porast stranih ulaganja i oporavak CROBEX-a, ili kad strani državnici počnu hvaliti Hrvatsku, a Srbija padne u ralje Nikolićevih radikala, podrška raste do neslućenih visina. Raspoloženjem građana može se vrlo lako manipulirati promidžbenim akcijama, što je uostalom hrvatska Vlada i namjeravala učiniti famoznom komunikacijskom strategijom. Ona se, nažalost, svela samo na čuveni helikopterski desant koji je ministar Berislav Rončević upriličio za razred svog sina, ali kad bi se krenulo u kampanju s pozitivnim aspektima ulaska u NATO, osigurala bi se i prolaznost eventualnog referenduma. Bez obzira na oduševljenje hrvatske javnosti prema NATO-u koje se može iščitati iz brojnih anketa, strana ulaganja neće zatrpati Hrvatsku čim uđe u NATO niti će se gospodarstvo automatski oporaviti, a životni standard izjednačiti s razvijenim društvima. Za to su potrebne dublje i korjenite promjene koje ne ovise o Kosovu, Srbiji i Bushu.