U vremenu kada ljeto jest pomalo već pri kraju, ali sunce još toplo grije, većina će smetnuti s uma da za koji mjesec počinje sezona grijanja. Ako se poneko i sjeti toga, vjerojatno je da neće suviše razbijati glavu time (osim zbog najave poskupljenja plina) i razmišljati otkuda točno dolazi energija koja grije stanove i kuće u Hrvatskoj.

A ona dolazi dobrim dijelom iz Rusije. Točnije, 35 posto od ukupne domaće potrošnje plina dolazi iz najveće europske zemlje, odnosno preko tamošnjeg energetskog diva Gazproma. Taj isti Gazprom, pak, oteže s produživanjem ugovora o opskrbi plina koji istječe 2010. godine. Je li razlog tome samo trenutačni pritisak na Hrvatsku u vezi s njezinim stavom o sukobu u Gruziji ili pak odbijanje hrvatskih vlasti da sudjeluju u, za Rusiju (a i za Hrvatsku), važnim energetskim projektima u regiji, nije ni toliko bitno. Važnije je na koji će način hrvatski vlastodršci iznaći načina da konačno osiguraju sigurnu opskrbu tog energenta kućanstvima i tvrtkama. Naravno, nalaženje toga rješenja nije tako jednostavno, pa s time problema imaju i mnogo bogatije te organiziranije države u Europi. No, Hrvatska je ovdje u prednosti jer s jednim, relativno jednostavnim (tako se barem činilo u početku) potezom može osigurati svoje potrebe za plinom. Riječ je o mnogo puta spominjanom projektu LNG terminala. No, ako njegova gradnja, nakon mnogih otezanja, konačno i bude pokrenuta, taj terminal neće se moći završiti prije 2012. ili 2013. godine. Tako Hrvatska ostaje u zrakopraznom prostoru u periodu od dvije do tri godine. Eksploatacija plina na jadranskim nalazištima, naime, neće biti dovoljna da se (pogotovo uz predviđena povećanja potrošnje) namire potrebe cijele zemlje. Procjena je da su ukupne zalihe plina na području sjevernog Jadrana oko 24 milijarde kubnih metara, a u njegovoj eksploataciji jednako sudjeluju Hrvatska i Italija. U Hrvatskoj je u 2007. utrošeno 3,09 milijardi prostornih metara prirodnog plina (od čega je na HEP otpalo 23 posto, na Petrokemiju 20 posto, na ostalu industriju 13 posto, te na distribuciju 44 posto). Ove se godine planira potrošnja od 3,2 milijarde prostornih metara prirodnog plina ili 6,7 posto više nego lani. S obzirom na ukupne rezerve i godišnje mogućnosti eksploatiranja plina iz Jadrana, jasno je da eventualni manjak nastao izlaskom Gazproma iz Hrvatske ne bi bilo moguće nadoknaditi. Naravno, u konačnici se može pretpostaviti da će Ina (koja vodi pregovore s Rusima) i Gazprom postići dogovor, ali kao konačno rješenje i dalje ostaje jednino LNG terminal. Prve količine plina iz budućeg terminala Hrvatska bi trebala dobiti 2012., a računa se da bi u toj prvoj fazi mogla očekivati 2,5 milijardi kubnih metara plina na godinu. U drugoj fazi razvoja LNG-a koja bi trebala biti okončana do 2015. Hrvatska bi mogla računati na dobivanje čak četiri milijarde kubnih metara plina samo iz tog izvora, što bi praktički riješilo sve njezine potrebe kad je u pitanju taj energent.