Gordijski čvor ‘mrtvih’ tvrtki na burzi treba riješiti odlučnim rezanjem

Autor: Tomislav Pili , 26. studeni 2015. u 22:00

Za rastanak te ‘neželjene djece’ sa Zagrebačkom burzom najelegantnije rješenje bi bilo da zakonodavac popravi ono što je i ‘zakuhao’ kada ih je natjerao na izađu na burzu, te zakonskim izmjenama omogući brzo i efikasno delistiranje tih kompanija.

Gordijski čvor, začarani krug, nerazrješiv problem – sve se te fraze mogu upotrijebiti kada se govori o hrvatskim kompanijama koje su uvrštene na Zagrebačkoj burzi, a tamo – uopće ne žele biti. Problem je to koji se vuče već godinama. Cijela lepeza kompanija kotira na burzi, a s njihovim se dionicama ne trguje ili tek s vremena na vrijeme.

Te kompanije u pravilu i ne plaćaju burzi troškove kotiranja, a i ne šalju financijska izvješća. Da bi ulagač koji želi kupiti njihove dionice saznao što se u tim tvrtkama događa, kako radi uprava ili što planiraju, to od njega zahtijeva istražiteljski posao sličan slučajevima s kojima se susretao Sherlock Holmes. Te tvrtke uporno krše pravila kotiranja na burzi, a čak ni prijetnja da će članovi Uprave završiti na sudu ne znači im puno. Jednom riječju, te kompanije šalju poruku cijeloj financijskoj zajednici – ne želimo se s vama igrati i ostavite nas na miru. Da se razumijemo, potpuno je legitiman stav većinskog vlasnika neke tvrtke da ne želi biti na burzi i ne želi dijeliti dobit s ostalim malim dioničarima. No, kako se onda našao na burzi i zašto ne može otići?

Još jedna priča iz Hrvatske
Odgovor na to pitanje svojevrsna je priča o Hrvatskoj i njezinim apsurdima. Ovo je samo jedan od njih. Naime, moramo se u tom slučaju vratiti na početak 2000-ih kada je tadašnji Zakon o tržištu vrijednosnih papira propisao da svaka kompanija s više od 100 dioničara i temeljnim kapitalom većim od 30 milijuna kuna mora izaći na burzu u sklopu tzv. kotacije Javnih dioničkih društava (JDD). Bio je to jedinstveni eksperiment, čak i u svjetskim okvirima. Ako povučemo paralelu sa nogometom, to je kao da je zakonodavac propisao da svi nogometni klubovi moraju igrati samo u prvoj ligi.

No, kako priča financijska zajednica, JDD kotacija je odličan primjer načina na koji se kod nas radi. Ajmo donijeti zakon, a efekte i posljedice analizirat ćemo kasnije. Međutim, posljedice su se mogle nazrijeti već na početku, samo zakonodavac to nije želio vidjeti. Na internetu se može pronaći istraživanje tadašnje Varaždinske burze iz 2003. u kojoj su anketirane 44 tvrtke koje su ispunjavale uvjete za uključenje u JDD kotaciju. Anketa je pokazala da na burzu ne bi izašlo 64 posto ispitanika da im zakon tako ne nalaže. Njih 52 posto odgovorilo je da svoju kompaniju vidi na burzi, ali u dužem roku. Drugim riječima, polovicu kompanija zakon je natjerao na burzu barem 10 godina prerano.

Rješenje na zakonodavcu
Na taj je način dezavuirana osnovna ideja koja stoji iza svake burze. A to je da na tržištu kapitala sudjeluju tvrtke koje su dobile – a ne posudile – novac od investitora izdavanjem dionica, te da zauzvrat redovito izvještavaju svoje dioničare o tome kako posluju. Može li se sada nekako s tom "neželjenom djecom" Zagrebačka burza rastati, pa neka svatko krene svojim putem? Može, iako Uprava burze tvrdi da bi time mali dioničari u tim kompanijama bili oštećeni. No, gordijski čvor može biti razriješen samo na jedan način – a to je rezanje.

U tom kontekstu, najelegantnije rješenje bi bilo da zakonodavac popravi ono što je i "zakuhao" te zakonskim izmjenama omogući brzo i efikasno delistiranje tih kompanija. Da se može kad se hoće, pokazuje i primjer Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Prijašnjom verzijom tog zakona izbjegavanje davanja ponude za preuzimanje bilo je više pravilo nego iznimka. Od kada je zakon izmijenjen prije tri godine, izbjegavanje davanja ponude postalo je iznimka.   

Komentirajte prvi

New Report

Close