U vrijeme neuglednog gospodarskog rasta zemlje diljem svijeta pokušavaju osmisliti i provoditi strategije koje bi potaknule i održale oporavak.

Ključna riječ jest strategija: da bi uspjeli, tvorci politika moraju se pobrinuti da se mjere za otvorenu ekonomiju, poticanje javnih ulaganja, unaprijeđenje makroekonomske stabilnosti i povećanje pouzdanja u tržišta i poticaji za dodjelu resursa provode u razumno cjelovitim paketima. Kina je znakovit primjer toga. Prije no što je Deng Xiaoping pokrenuo politiku "reforme i otvaranja" 1978. ta je zemlja imala relativno visoke razine ulaganja u javni sektor. Ali centralno planiranom gospodarstvu nedostajali su tržišni poticaji i bilo je uvelike zatvoreno za globalna gsopodarska tržišta robe, ulaganja i tehnologije. Posljedično, povrat javnih ulaganja bio je skroman, dok je kineska gospodarska izvedba bila prosječna.

Kineska gospodarska transformacija počela je 1980-ih uvođenjem tržišnih poticaja u poljoprivrednom sektoru. Te reforme pratilo je postepeno otvaranje prema globalnom gospodarstvu, proces koji se ubrzao u ranim 1990-ima. Gospodarski rast doživio je uzlet, kao i povrat javnih ulaganja dosegavši godišnju stopu rasta iznad 9% BDP-a, ubrzo po provođenju reformi. Ključ uspješne strategije rasta je osigurati da politike potrkrepljuju i unapređuju jedna drugu. Primjerice, poticanje povrata javnih ulaganja – od ključne važnosti za svaki plan rasta – zahtijeva komplementarne politike i uvjete, u područjima od dodjele resursa do institucionalnog okruženja. Po pitanju učinkovitosti, politički paket nadilazi zbroj njegovih dijelova. 

Nepotpuni politički paketi
Naravno, određeni portfelj politika varira ovisno o fazi razvoja određene zemlje; dinamika rasta u ranoj fazi nedvojbeno se razlikuje od dinamike rasta u zemljama sa srednjim prihodima ili u razvijenim zemljama. Ali imperativ je jednak. Kako je Kina tijekom svog razvoja postigla brzi rast tek po provedbi cjelokupnog političkog paketa, napredne zemlje koje danas nastoje povratiti sheme održivog razvoja otkrile su da nepotpuni politički paketi dovode do sporog oporavka, kao i rasta i otvaranja radnih mjesta koji su ispod potencijala. Razmislite o rezultatima Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država nakon krize. Iako oboje imaju svoj udio problema, rezultati SAD-a donekle su bolji.

Razlika je u tome što je SAD pokrenuo veliki fiskalni poticaj koji se usredotočio na ulaganja u javni sektor; ali takav poticaj nije proveden, iako velik broj ekonomista, uključujući mene, vjeruje da bi takav poticaj doveo do bržeg oporavka i jačeg dugoročnog rasta. Razlika nije ni u većoj političkoj učinkovitosti, malo njih bi izjavilo da vlada SAD-a danas dobro funkcionira, uzevši u obzir strančarstvo i oštra neslaganja o njenoj pravoj ulozi. Gospodarstvo SAD-a imalo je koristi od dva čimbenika: njegova veća strukturalna fleksibilnost i dinamičnost povezana s Europom i opsežniji mandat Federalnih rezervi koji je usvojio daleko agresivniju monetarnu politiku od one u Europskoj središnjoj banci.

Međutim, analitičari se ne slažu oko relativne važnosti tih dvaju čimbenika i – zaista- teško ih je vagati – bolje je reći da su oba igrala ulogu u olakšavanju oporavka SAD-a. Europa se trenutno samouvjereno kladi na povećanje ulaganja u javni sektor, koristeći kombinaciju financiranja na razini EU i nacionalnih programa ulaganja, možda uvećanih za izmjene fiskalnih pravila EU. Budući da je premalo ulaganja u javnom sektoru uobičajeni uzrok ispodprosječnog rasta, to je korak u pravom smjeru. Ali javna ulaganja nisu dostatna. Bez komplementarnih strukturalnih reformi koje potiču privatna ulaganja i inovacije – i tako omogućuju prilagodbu gospodarstva i njegovu konkurentnost s globalnim gospodarstvom koje pokreće tehnologija – program javnih ulaganja imat će razočaravajuće slab utjecaj na rast. Umjesto toga, javna ulaganja koja se financiraju dugovima prouzročit će kratkoročni poticaj po cijenu dugoročnije fiskalne stabilnosti.

Kultura povjerenja 
Problem je u tome što je strukturalne reforme, kao što je poznato, teško provesti. U slučaju pokretača, oni se suočavaju s političkim otporom od strane kratkoročnih gubitnika, uključujući tvrtke i sektore koje štiti postojeća krutost. Nadalje, kako bi osigurali da takve reforme naposljetku donesu korist svima, mora postojati snažna kultura povjerenja i odlučnosti da se spriječi da fleksibilniji aranžmani dovedu do zlouporabe. Naposljetku, strukturalnim reformama treba vremena za djelovanje. To je osobito točno u eurozoni čiji su članovi napustili ključni alat za ubrzavanje tog procesa – podešavanje tečaja u cilju uvažavanja razlika u razini produktivnosti među gospodarstvima – usvojivši jedinstvenu valutu.

Predsjednik ECB-a Mario Draghi nedavno je tvrdio da, iz razloga što politika usporavanja rasta koju su usvojile pojedine zemlje članice EU ima negativne vanjske posljedice, možda one ne bi trebale imati neometanu kontrolu nad određenim područjima politike. Iako je financijska nadzorna vlast već dovoljno ograničena kroz centralizaciju bankovnih uredbi i mehanizme rezolucija, Draghijev prijedlog je dalekosežniji. Možemo se upitati je li Draghijev prijedlog politički izvediv u kontekstu EU. Čak i kad bi bio, bi li on bio neophodan? Sva gospodarstva imaju podjedinice u kojima se gospodarska produktivnost, rast i dinamičnost znatno razlikuju. Zaista, razlike u kvaliteti upravljanja i politika čine se postojanim, čak i u gospodarstvima koja imaju općenito vrlo dobre rezultate. Možda je dio odgovora sprečavanje zemalja članica od podbačaja u reformama. Ali centralizacija nosi svoje vlastite troškove.

Napuštanje regije 
Obzirom na rizik koji je svojstven klađenju na političku konvergenciju, mobilnost radne snage – koja omogućava visoko vrijednom ljudskom kapitalu, osobito dobro obrazovanim mladim ljudima, napuštanje regija koje zaostaju i zamijene ih onima koje nude više i bolje mogućnosti zaposlenja – mogla bi se pokazati alatom od iznimne važnosti za prilagodbu. Kako stvari trenutno stoje – mobilnost radne snage nije savršena u EU. Ali, obučavanjem na području jezika i provedbom nečeg sličnog Lisabonskoj strategiji za rast i zapošljavanje moglo bi se unaprijediti mobilnost radne snage. Međutim fluidnija mobilnost radne snage nije univerzalno rješenje. Kao i kod bilo kojeg drugog elementa strategije rasta, nastojanja koja se međusobno osnažuju jedini su način postizanja uspjeha.  

© Project Syndicate, 2015.