Moto Sjedinjenih Američkih Država glasi "E pluribus unum" ("Iz mnogih, jedno"). Moto Europske unije je "In varietate concordia" – "Ujedinjeni u različitosti". Teško je izraziti razlike između američkoga i europskog modela jasnije od toga. Sjedinjene Američke Države kaša su u kojoj je sve izmiješano, dok je Europa mozaik različitih naroda i kultura koji se polako sastavljao tijekom njezine duge povijesti.Zbog te razlike postavlja se pitanje ima li smisla težiti nečemu poput Sjedinjenih Europskih Država, konceptu koji mnogi odbijaju prihvatiti jer ne vjeruju u mogućnost ujedinjenog europskog identiteta. Isti ti skeptici tvrde da jedinstveni politički sustav pretpostavlja zajednički jezik i jednu nacionalnost.

Prednosti dubinske integracije

Možda se ideja Sjedinjenih Europskih Država, koja je san poslijeratne djece poput mene, nikada neće moći ostvariti. Nisam, međutim, posve uvjeren u to. Konačno, dubinska europska integracija i stvaranje jedinstvenoga političkog sustava nude čvrste i praktične prednosti koje ne zahtijevaju zajednički identitet i jezik. Neke od tih prednosti su slobodno prekogranično kretanje, slobodan protok robe i usluga, zakonska sigurnost za prekogranične gospodarske aktivnosti, prijevozna infrastruktura duž cijele Europe i, što nije ni najmanje nebitno, zajedničke sigurnosne mjere.Regulacija bankarskoga sustava jedno je od područja na kojemu zajedničko djelovanje ima najviše smisla. Ako su banke regulirane na državnoj razini, ali posluju na međunarodnoj razini, državna regulacijska tijela imaju trajni poticaj uspostavljati blage standarde ne bi li izbjegle prebacivanje posla u druge države, odnosno ne bi li poslovanje privukle u domovinu. Regulacijska konkurencija time se pretvara u utrku prema dnu, s obzirom na to da koristi blagih zakona donose profit na domaćem terenu, dok gubitci postaju odgovornost zajmodavaca u inozemstvu.Postoji cijeli niz sličnih primjera, s područja standarda, mjera vezanih uz konkurenciju, a i porezne politike. Temeljni izazovi, dakle, govore u prilog dubinske europske integracije, a protežu se čak do stvaranja jedinstvene europske države.

ECB-ova zloporaba moći

Opasnost na tom putu uvijek leži u činjenici da zajednička tijela koja donose odluke ne samo pružaju usluge koje su od koristi svima, već mogu i zloporabiti svoju moć te sredstva razdijeliti među sobom. Čak ni demokratska tijela nisu imuna na tu bolest. Upravo suprotno, ona i omogućuju većini da iskorištava manjinu. Kako bi se taj rizik umanjio, demokratskim tijelima u svakom su slučaju potrebna posebna pravila za zaštitu manjine, kao što je uvjet većinskog izglasavanja zakona ili jednoglasnog odlučivanja.Odluke koje je donijela Europska središnja banka vrlo su dramatičan primjer ovog problema, osobito s obzirom na to da je riječ o tijelu koje čak nije ni izabrano demokratskim putem. Njezine odluke uzrokuju vrlo značajnu preraspodjelu bogatstva i rizika među članicama eurozone, kao i od poreznih obveznika u stabilnim članicama, koji gotovo uopće nemaju prste u krizi, do globalnih investitora na koje ona izravno utječe.Europska središnja banka gotovo sva svoja sredstva namijenjena refinanciranju usmjerila je prema pet članica eurozone najteže pogođenih krizom: Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Irskoj. Sav novac koji je cirkulirao eurozonom potječe iz tih pet zemalja, a uglavnom je korišten za kupnju dobara u sjevernim članicama i otkup vanjskog duga. Američkoj Banci saveznih rezervi ni u kojem scenariju ne bi se dopustilo provođenje takvih regionalno neuravnoteženih mjera. Banka saveznih rezervi ne može čak ni izdati kredit određenim regijama, a kamoli državama na rubu bankrota, primjerice, Kaliforniji. A sada predsjednik Vijeća Europe Herman Van Rompuy, uz potporu većine problematičnih članica eurozone, ponovno predlaže euroobveznice i sheme zajedničkih dugovanja. Te su zamisli daleko onkraj američkog sustava. Oblik fiskalne integracije i centralizacije moći koje takvo što podrazumijeva ni izdaleka nije nalik sustavu Sjedinjenih Američkih Država. Van Rompuyjevi prijedlozi iznimno su opasni i mogli bi čak uništiti Europu. Put prema uniji na temelju zajedničkih dugovanja, protivno željama velikog dijela stanovništva, ne vodi prema saveznoj državi u pravom smislu te riječi, tj. ne vodi prema savezu jednakih, koji se bez prisile odlučuju na ujedinjenje i obećavaju se međusobno štititi.

Europa nije eurozona

Taj put ne vodi ni prema Sjedinjenim Europskim Državama, zbog jednostavne činjenice da veliki dio Europe odbija njime poći. Europa se ne može izjednačiti s eurozonom. Ona sadrži puno više zemalja, a ne samo one koje su uvele euro. Koliko god bi euro bio dobar za prosperitet Europe da se otklone njegove očigledne mane, smjer u kojemu se eurozona trenutačno razvija razdvojit će Europsku uniju i ugroziti samu ideju o ujedinjenosti u različitosti. Tvrdnja da se eurozona može pretvoriti u Sjedinjene Europske Države više nije uvjerljiva. Izglednije je da će put prema zajedničkoj financijskoj odgovornosti rascijepiti Europu jer bi pretvaranje eurozone u dužničku uniju i uniju transfera koja je sposobna spriječiti nesolventnost bilo koje svoje članice zahtijevalo puno viši stupanj centralizacije moći nego što trenutačno postoji u Sjedinjenim Američkim Državama.

© Project Syndicate, 2012.

Hans-Werner Sinn, profesor je ekonomije i javnih financija pri Minhenskom sveučilištu te predsjednik Instituta Ifo