Najveće neriješeno pitanje u Europskoj uniji je mobilnost. Svrha integracijskog procesa bila je da olakša Europljanima mobilnost iz jedne države u drugu i učini ju primamljivijom.

Prema toj viziji, stanovništvo EU moglo je izgubiti naciju i dobiti cijeli kontinent. Ali neki rezultati nedavnih izbora pokazuju da su stanovnici EU više zabrinuti da ne bi izgubili naciju. Još od 1986. i ukidanja ograničenja o radu u ostalim zemljama članicama uuropski kontinent postao je jedinstveno tržište rada – barem u teoriji. To je bila politika koja je dobro pristajala uz druge dijelove integracijskog programa. Da bi euro mogao funkcionirati kao zajednička valuta neophodno je fleksibilno tržište rada u kojem se radnici mogu prilagoditi regionalnim šokovima uzrokovanim premiještanjem.

Međutim, europska migracija doživjela je uzlet tek nakon globalne financijske krize. I rezultat je bio protureakcija na to, najprije u destinacijskim zemljama te sada, kako su nagovijestili upravo završeni predsjednički izbori u Poljskoj, u zemljama podrijetla. Budući da se rasprava oko migracije usijala, i oni koji su se premijestili i oni koji su ostali počeli su se osjećati većim nacionalistima, a ne većim Europljanima.

Zemlja starijeg stanovništva 
Na prvi pogled, rezultati nedavnih izbora u Francuskoj i Engleskoj mogli bi ostaviti dojam da europska migracija prestaje biti goruće pitanje. Francuska Nacionalna fronta nije dobro prošla na regionalnim izborima u usporedbi sa središnjom strankom i proeuropskom desnicom. Ona je tada potonula u skandal i zajedljivu zakulisnu borbu između predsjednika stranke Marine Le Pen, i njenog osnivača, njenog oca, Jean-Marie Le Pen (koji je naposljetku izbačen). U međuvremenu, britanska antieuropska stranka UKIP loše je prošla na općim izborima, te se ubrzo potom rascjepkala. Njemačka stranka desnog krila Alternativa za Njemačku se rascjepkava i raspada.

Talijanski Pokret pet zvijezdica također je privremeno neaktivan. Ovaj niz neuspjeha naveo je neke na predviđanje kraja protestne politike. Međutim, takvo stajalište nije u potpunosti ispravno. Političke stranke krajnje desnice koje su se činile glavnim korisnicima eura možda jesu posrnule, ali pitanje mobilnosti radne snage i dalje ostaje aktualno. Do sada se rasprava o europskim migracijama uglavnom odvijala unutar bogatih destinacijskih zemalja, poput Francuske i Velike Britanije. Malo pažnje pridavalo se njenim posljedicama u zemljama podrijetla. Ali na poljskim predsjedničkim izborima to pitanje bilo je čelno i središnje, stvorivši najveću rezonancu kod glasača i pridonijelo je pobjedi Andrzeja Dude, vođe Stranke zakona i pravednosti desnog krila.

Ono je također bilo tema kampanje Pawela Kukiza, rock muzičara koji je bio treće rangiran u prvom krugu izbora. I Duda i Kukiz žalili su se radi činjenice da suviše mladih Poljaka napušta svoju zemlju i da njihova zemlja postaje prazna zemlja starijeg stanovništva – činjenica koja je očigledna svakome tko hoda poljskim ulicama. Europa može još uvijek biti domom dinamičnim mladim poljskim zajednicama, ali one se nalaze u Londonu, Dublinu, Parizu, Oslu i Stockholmu, a ne u Varšavi, Krakovu ili Lodzu. 

Bez pravog odgovora
Rasprava o šteti koju je nanijela emigracija također se razbuktala u zemljama koje su znatno više zahvaćene gospodarskom krizom – zemljama eurozone poput Grčke, Španjolske i Portugala, kao i zemljama izvan valutne unije, poput Bugarske i Rumunjske. Iako to pitanje povlači očita pitanja pravičnosti i učinkovitosti – siromašne zemlje, koje su uložile velike svote u obrazovanje, sad proizvode visokoobrazovane kadrove koji se zapošljavaju i plaćaju poreze u inozemstvu – Europa nije na to uspjela dati učinkovit odgovor.

Europska rješenja tog problema mogla bi uključivati prijenos sredstava kad obrazovanje na lokalnoj razini pogoduje tržištu rada diljem kontinenta ili pomoć u rješavanju problema koji zahvaćaju područja za koja postoji rizik da će izgubiti radno sposobno stanovništvo. Ironija je očigledna. Europske integracije potaknule su povećanu mobilnost – osobito kao posljedicu krize eura. Ali one još nisu proizvele institucionalni okvir koji je neophodan kako bi stanovništvo EU prihvatilo mobilnost. 

© Project Syndicate, 2015.