Prošlo je gotovo jedno desetljeće nakon financijske krize iz 2008. godine, a konfrontacijska politika koja se pojavila kao njena posljedica ostaje sveprisutna diljem Zapada. No, usprkos sličnostima između Sjedinjenih Američkih Država i Europske Unije, razlike u načinu na koji one rješavaju socijalna, ekonomska i fiskalna pitanja nedavno su postale posve očite. Nakon iznenađujuće pobjede predsjednika Donalda Trumpa na izborima, činilo se da se SAD natječu s EU oko toga čija politika je spornija i disfunkcionalnija.

U oba slučaja, brojni potencijalni igrači mogu potkopati politički proces. Trump uči o tome kroz vlastite sukobe s Kongresom, sa sudovima i vladama pojedinih država. U Europi, domaće političke snage rutinski se sukobljavaju s ustavnim sudovima i nadnacionalnim tijelima. Svaki put kad se održavaju izbori na nacionalnoj, ili čak na regionalnoj razini, u jednoj od 28 (uskoro 27) zemalja članica EU, Europljani postanu paralizirani strahom od razornog ishoda. Kako bi se pozabavio tim stanjem, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nedavno je objavio Bijelu knjigu o budućnosti Europe u kojoj je naveo pet mogućih načina opstanka u budućnosti – u rasponu od toga da nema nikakvog djelovanja do provedbe sustavnih reformi u cilju kompletiranja europskih integracija jednom za sva vremena. SAD su također suočene s izazovom političkog razjedinjenja, ako ne i dezintegracije. 

Bujica dezinformacija
Središnji problem u oba slučaja ne sastoji se samo od lažnih vijesti ili "alternativnih činjenica," iako bujica dezinformacija dopire u većinu rasprava s obje strane Atlantika. Točnije, i sama politika postala je operativno nefunkcionalna. Kad građani i političari počnu smatrati politiku igrom nulte sume i pribjegavaju politici sračunatog rizika i ostalim taktikama zle namjere tada nastupa opća slabost. Rasprave u Americi i u EU vrve gestikulacijom i iskušavanjem snage volje, što je pretvorilo politiku u igru "kukavice".

U igri kukavice dva vozača utrkuju se prema stijeni (ili jedan prema drugome); gubitnik je onaj vozač koji naglo skrene suočen s neizbježnom katastrofom. No, ako niti jedan vozač ne ustupi, oba bivaju uništena. U Europi, zemlje su zaprijetile povlačenjem iz eurozone ako Europska središnja banka ili ostale europske vlade ne preuzmu rizik za njihov neodrživ dug; dok su europski kreatori politika zaprijetili uskraćivanjem podrške u određenim zemljama ako one ne provedu reforme. U toj igri, svaka strana vjeruje da bi postupanje kojim je zaprijetila bilo u tolikoj mjeri pogubno da druga strana mora uzmaknuti. 

Pritisak na Kongres
Trumpova administracija ponašala se slično tijekom onoga što je prethodilo vlastitom pokušaju opoziva i zamjene Zakona o zaštiti pacijenata i pristupačnoj skrbi (Obamacare). Administracija je pritiskala Kongres primjenom taktike koja je bila gotovo identična taktici primijenjenoj među zavađenim strankama u europskoj dužničkoj krizi. Isprva je administracija tvrdila da neminovni sukob ne treba nužno biti loš, jer su razilaženja u mišljenjima neizbježna; ili, prema riječima tajnika za medije u Bijeloj kući Seana Spicera, "raznolikost čini našu naciju snažnom." Početkom krize u eurozoni 2010. godine i EU brinula je radi vlastite raznolikosti te o tome kako pomiriti razlike između sjevera i juga ili centra i periferije.

Međutim, dok su se nastojanja za opozivom zakona Obamacare nastavljala, Trump je odbio prihvaćanje bilo kakvih alternativa: "rasprava" o zdravstvenoj skrbi bila je zamišljena kao izbor između dvaju alternativa – usvajanja protejskog zakona koji nije udovoljio nikome i zadržavanja statusa quo. Budući da nije ponudio nikakav Plan B Trumpov pristup bio je nalik onome njemačke kancelarke Angele Merkel tijekom krize u eurozoni kad je zauzela kruti stav koji nije ostavljao prostora za alternative poziciji. Naposljetku, bilo je tu Trumpovo naizgled neuništivo pouzdanje da će pobijediti i da će se donijeti zakon koji će zamijeniti Obamacare. No, onkraj tih retoričkih sličnosti, europski pristup kreiranju politika znatno se razlikuje od pristupa koji je usvojila Trumpova administracija.

On govori da, tijekom duge borbe u Europi koja je uslijedila nakon financijske krize, ona je izbjegla bilo kakve spektakularne krahove, izuzev referenduma o Brexitu u Velikoj Britaniji. Europski sukobi uvijek su se razriješavali nekom vrstom kompromisa. Iako kritičari često karikiraju unutarnje pregovaračke procese u EU radi toga što su mučni te uslijed njihovog prekomjernog trajanja, Europska unija nesumnjivo je polučila pozitivne rezultate. Multilateralizam u europskom stilu ovisi o kontinuiranom poboljšavanju postojećih aranžmana, što ga čini suprotnim od unilateralizma u Trumpovom stilu. 

Uklanjanje napetosti
Konstitucionalna vlada se također temelji na procesu pregovora i prilagodbe. Temelj američkog ustava uvjerenje je da su brojni ljudi, koji djeluju putem konsenzusa, mudriji od jedne osobe. Trump će prije ili kasnije morati naučiti da je postizanje konsenzusa samo po sebi frustrirajuće i da rješenja do kojih se došlo putem političkih pregovora obično nisu niti jasna niti jednostavna. Što se tiče Europe, ona je došla do te spoznaje tijekom 1950-ih kad je otkrila da će integracije nalagati niz pregovora u cilju očuvanja velikih područja autonomije kreiranja politika na nacionalnoj razini.

Europa ne treba biti neosporni vođa da bi svima ostalima nametnula političke preference. Međutim, za razliku od Trumpa, europski vođe danas mogu realistično iznositi obećanja poput "Mi to možemo," upravo stoga što oni shvaćaju da su kompromisi neophodni i neizbježni. Tijekom 2017. godine Europa bi mogla naučiti još dvije važne lekcije. Prvo, izlazak neke zemlje članice iz EU ne treba biti destruktivni potez u igri kukavice, ako odlazak te zemlje znači i uklanjanje točaka koje uzrokuju napetosti i pridonosi očuvanju temelja za buduće pregovore. Nadalje, Trumpova nefunkcionalna administracija predstavlja model kako ne treba upravljati i birači bi mogli kazniti one, poput francuske čelnice Nacionalne fronte Marine Le Pen, koji ju i dalje oponašaju.

© Project Syndicate, 2017.