Trenutak u kojem se glavne institucije Europske unije pripremaju za promjenu vodstva ove jeseni, pravi je trenutak za razmišljanje o prioritetima Europske unije u nadolazećim godinama.  Novi tim čelnika EU-a već je gotovo potvrđen. Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane, bit će sljedeća predsjednica Europske komisije, dok će Christine Lagarde, generalna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda na odlasku, preuzeti čelnu poziciju u Europskoj središnjoj banci.

Belgijski premijer Charles Michel bit će sljedeći predsjednik Europskog vijeća, a Josep Borrell, španjolski ministar vanjskih poslova sprema se postati novi visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a. Nekoliko komentatora reklo je da bi novo vodstvo Europske unije trebalo težiti jačanju europskog "strateškog suvereniteta" kroz veće udruživanje resursa država članica i znatno tješnju koordinaciju politika.  To je zasigurno vrlo potrebno, osobito vezano uz pitanja eurozone. Međutim, pozivi na povećanu stratešku suverenost često podrazumijevaju da bi integriranija Europska unija trebala postati trećim stupom "G3" svijeta uz Sjedinjene Američke Države i Kinu. A to nije dostatno.

Različita struktura moći
Struktura globalne moći u 2019. godini znatno se razlikuje čak od one od prije nekoliko godina. Trenutačno živimo u G2 svijetu, u kojem Kina ubrzano sustiže SAD po većini mjerila moći i utjecaja. Iako Kina još uvijek uvelike zaostaje za SAD-om vezano uz vojna pitanja, njen BDP trenutačno je veći od Američkog (na temelju pariteta kupovne moći).

Povrh toga, Kina ima prvoklasne oružane snage, daje daleko više diplomiranih studenata znanosti, inženjeringa i medicine od SAD-a, može se pohvaliti s četiri najveće svjetske banke i postala je vodeći globalni igrač na području tehnologije. Jasno je da niti jedna druga zemlja nije niti blizu rivalstva s Kinom i SAD-om. No, države članice Europske unije zajedno – čak i bez Velike Britanije – predstavljale bi moć slične magnitude. Stoga bi podupiranjem vlastitog strateškog suvereniteta Europa mogla postići da takav G3 svijet postane stvarnost. 

Taj argument glasi da bi snažnija i ujedinjenija Europa zatim mogla konkurirati SAD-u i Kini u većini domena – uključujući "naoružanje" njenih ekonomskih resursa u cilju promicanja svojih geostrateških ciljeva. Međutim, europski vođe, dovedeni u iskušenje izgledima za G3 svijet moraju se pozabaviti s dvije s njim povezane brige. Prvo, nije jasno na koji će način Europska unija postići potrebnu razinu integracija kada najvažnije odluke u bloku još uvijek iziskuju jednoglasnost među državama članicama.

Sukladno uvjetima Ugovora iz Lisabona, značajna daljnja integracija iziskivala bi jednoglasan sporazum po pitanju pojedinosti ili njihovo odobravanje glasanjem kvalificiranom većinom. No, pribjegavanje glasanju kvalificiranom većinom o tako važnim pitanjima samo bi po sebi iziskivalo jednoglasnost ili izmjenu Ugovora, što izgleda nemoguće u bliskoj budućnosti. 

Jedini način hvatanja u koštac s tim problemom mogao bi biti ako je glavna skupina država članica voljna zaobići Ugovor iz Lisabona i koristiti se međuvladinim ugovorima u područjima u kojima primjeri nacionalnog veta ili zastoji sprječavaju jednoglasnost. Taj tijek djelovanja trebao bi biti posljednje utočište, no ono bi unatoč svemu trebalo biti stavljeno na raspravu – kao što je to bio slučaj tijekom krize eurozone s Fiskalnim ugovorom, kojega su potpisale sve države članice Europske unije izuzev Češke i Velike Britanije. 

G3 geostrateško rivalstvo
Drugo, Europska unija ne bi trebala težiti svijetu kontinuiranog G3 geostrateškog rivalstva, već svijetu koji podržava vrijednosti navedene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i Ciljevima održivog razvoja. Europa bi trebala upotrijebiti svoju tvrdu moć prisile i meku moć uvjeravanja kako bi surađivala sa svim akterima koji teže promicanju globalnog poretka temeljenog na pravilima, u područjima koja uključuju trgovinu i konkurenciju, klimu, upravljanje digitalnim tehnologijama, uređivanje gena, kontrolu naoružanja i provođenje ciljeva održivog razvoja. 

Kad god je moguće Europska unija trebala bi pokušati intenzivirati svoje politike kroz multilateralne institucije. Brojni globalni europski saveznici nadaju se i očekuju da će novi vođe Europske unije zagovarati takav smjer. Povrh toga, Europa ima koristi od meke moći uvjeravanja koja je rezultat takvih mišljenja. S druge strane, ako nova strategija Europske unije bude zvučala kao da Europa samo želi postati poput Kine ili "Trumpove" Amerike, to jest, čisti power player, igrač koji želi pobijediti pod svaku cijenu u transakcijskoj igri realpolitike, tada će europska meka moć uvjeravanja oslabjeti.

Ovo potonje vezano je uz moguću potrebu za većinskim glasovanjem, pa čak i međuvladinim ugovorima u cilju poboljšanja suradnje unutar EU-a. Ako blok ne može provoditi svoje vrijednosti unutar vlastitih granica, što je trenutačno slučaj, primjerice, s Mađarskom, tada ih neće moći uvjerljivo promicati na svjetskoj pozornici.

Izgradnja svjetskog poretka
Stoga Europa mora predvoditi vlastitim primjerom i projicirati vlastite vrijednosti posvuda, uključujući svoje poslovanje s SAD-om i Kinom. Nada da bi se Europa uskoro ponovno mogla zalagati za te vrijednosti s SAD-om realistična je i trebalo bi je održavati na životu. Iako će se razlike u odnosu na Kinu i dalje zadržati, socijalne i političke sile u potrazi za većom slobodom i multilateralizmom zasigurno će se pojaviti u toj zemlji u nekom trenutku.

Novo vodstvo Europske unije mora zacrtati ambiciozan i vjerodostojan put prema naprijed za blok.  Trebali bi težiti izgradnji snažnije i integriranije Europe, koju neće kočiti najniži zajednički nazivnik i koja je sposobna boriti se za sebe dok istovremeno radi na izgradnji miroljubivog multilateralnog svjetskog poretka. Takva bi globalna uloga mogla učiniti Europsku uniju novim i vrlo drugačijim tipom supersile.

© Project Syndicate, 2019.