Većina izvješća o globalizaciji tijekom posljednjih godina usredotočuje se na probleme poput opadajućih razina trgovanja i napuštanje mega-regionalnih trgovinskih sporazuma. Doista, američki predsjednik Donald Trump upravo se povukao iz Transpacifičkog partnerstva (TPP) – trgovinskog sporazuma između dvanaest zemalja Pacifičkog prstena, uključujući SAD i Japan; dok su istovremeno obustavljeni pregovori o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP).

No, novinski naslovi mogu zavarati. Iako novi trgovinski sporazumi mogu potaknuti polemike, ima vrlo malo izgleda da će prevladati protekcionizam.  To je točno čak i u SAD-u, gdje je Trump izabran na temelju obećanja da će zauzeti tvrdi stav u pregovorima s glavnim trgovinskim partnerima poput Meksika i Kine. Do ovog trenutka, Trumpova administracija nije poduzela ništa što bi nagovijestilo da se nalazimo nadomak novog razdoblja protekcionizma. U Europi su uveliko priznate dobrobiti gospodarske otvorenosti, dok su pregovori oko sporazuma o slobodnoj trgovini s Japanom upravo u tijeku.

Usuglašeni interesi
Većina razvijenih zemalja u današnje vrijeme ostaje prilično otvorena i vjerojatno je da će se takva tendencija nastaviti. Novi nalet podrške protekcionističkoj politici nalagao bi formiranje koalicije moćnih interesnih skupina u cilju organiziranja kampanje kojoj bi svrha bila promijeniti status quo. Budući da se prosječne carinske pristojbe trenutno nalaze na zanemarivoj razini (ispod 3% u SAD-u i u Europskoj uniji), tko bi podržao inicijativu za podizanje prepreka trgovini? U prošlosti su koalicije radnika i kapitalista iz iste industrije lobirale za zaštitu. Njihovi su interesi bili usuglašeni, jer su više carinske pristojbe omogućavale radnicima da zahtijevaju više plaće, dok su kapitalisti još uvijek mogli ostvarivati veću dobit bez prisutnosti strane konkurencije.

 Notorni zakon o carinskim pristojbama pod nazivom Smoot-Hawley iz 1930. godine, za koji mnogi vjeruju da je pomogao ubrzati pojavu Velike depresije, bio je posljedica takvog lobiranja. Međutim, u današnje vrijeme interesi radnika i kapitalista nisu više usuglašeni. Većinom proizvodnje trenutno dominiraju multinacionalne tvrtke s proizvodnim pogonima u brojnim zemljama.  To je osobito vidljivo u Kini gdje su američke i europske tvrtke imale ogromne investicije. Svaka politika koja naudi kineskom gospodarstvu naštetit će i njima.

Šteta za američke tvrtke
Na tvrtke u stranom vlasništvu otpada oko pola kineskog izvoza; dok su američke tvrtke najveći ulagači u tu zemlju. Stoga, kad bi Trump održao obećanje koje je dao tijekom svoje kampanje da će uvesti carinsku pristojbu na uvoz kineske robe od 45%, zadao bi velik udarac dobiti američkih multinacionalnih kompanija. Još jedna važna razlika je da su brojne tvrtke dio globalnih vrijednosnih lanaca u kojima se roba sastavlja i sklapa u zemljama poput Meksika ili Kine iz uvezenih komponenti od kojih najsofisticiranije najčešće dolaze iz SAD-a.  Kad bi te zemlje uvele mjere na američki uvoz američke tvrtke koje izvoze te komponente pretrpjele bi štetu, kao i tvrtke koje naplaćuju autorske naknade na intelektualno vlasništvo koje se koristi u inozemstvu.

Oni koji žele "tvrdo pregovarati" s Kinom ili Meksikom tvrde da je njihov cilj nagovoriti američke tvrtke na cjelokupnu izradu vlastitih proizvoda u SAD-u. No, montaža je obično aktivnost na dnu vrijednosnog lanca koja je ujedno i slabo plaćena. Stoga bi uvođenje pristojbe na robu proizvedenu u Kini samo premjestilo radnje sklapanja robe u ostale zemlje s niskim prihodima, a ne u SAD.  Isto se može reći za Meksiko. Povlačenje SAD-a iz Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini imao bi malo utjecaja na otvaranje radnih mjesta s visokim prihodima u SAD-u.  Istina, tijekom predsjedničkog mandata Trump ima znatnu moć vezano uz oblikovanje trgovinske politike, stoga se ne može zanemariti mogućnost da će pribjeći protekcionističkim mjerama kako bi umirio svoje pristaše.

Međutim, naposljetku u SAD-u nema podrške velikih razmjera vezano uz povratak na zatvorene granice. U međuvremenu Europa se kreće u suprotnom smjeru. Europske multinancionalne kompanije također imaju velike udjele u kineskom gospodarstvu te izvoz proizvoda iz Europe u Kinu i ostala tržišta u nastajanju trenutno je gotovo duplo veći u odnosu na SAD.  Brojni Europljani smatraju trgovinu prilikom, a ne prijetnjom radnim mjestima; te čak i najtvrdokorniji pristaše anti-globalizacijskog pokreta pokazuju malo apetita za veći protekcionizam. 

Plaće stagniraju
Ipak, ako u današnje vrijeme napuštanje slobodne trgovine ima tako malo podrške, zašto ima toliko jasnog protivljenja najvažnijim trgovinskim sporazumima? U SAD-u plaće radnika u proizvodnji već dugo stagniraju, a mogućnosti zapošljavanja u tom sektoru u rapidnom su padu.  Uslijed podudaranja tih trendova s visokim trgovinskim deficitima, ta su se dva pitanja prožela s političkog aspekta, iako većina studija pokazuje da je automatizacija znatno važniji čimbenik i ima znatno veći udio u propadanju proizvodnog sektora.

Proizvodni sektor u Europi trenutno se nalazi u boljem stanju od proizvodnog sektora u SAD-u. No, još uvijek ima protesta protiv TTIP-a, te, u manjoj mjeri, protiv nedavno sklopljenog trgovinskog sporazuma između EU i Kanade.  No, nepopularnost mega-regionalnih trgovinskih sporazuma u razvijenim gospodarstvima ne implicira podršku velikih razmjera povratu na protekcionizam.  "Teorija bicikla" o trgovinskoj liberalizaciji – prema kojoj liberalizacija treba stalno napredovati jer će se u protivnom sustav urušiti – pogrešna je. Europski kreatori politika trebali bi ignorirati protekcionističku buku koju proizvodi Trumpova administracija i koncentrirati se na obranu trenutno postojećeg globalnog trgovinskog sustava i liberalnog međunarodnog poretka. 

© Project Syndicate, 2017.